Ako ste na pot listi imalo pozornije pratili recenzije koje se dotiču afričke glazbe, onda ste sigurno naišli na tezu koja kaže da je sva glazba nastala na Crnom kontinentu pa se od tamo samo širila dalje. Naravno da ste tu tezu, ako je se uopće i sjećate, primali s podsmijehom, odmahivali rukom i promišljali kako ovi potlistaši u Nomadovskom stilu rade sve kako bi na sebe skrenuli pažnju. Možda ste i bili u pravu što se nekih drugih stvari tiče, pa vjerojatno malo i što se ove teze tiče, ali činjenica je da se poveznica između afričkih i nekih drugih ritmova može naći koliko hoćete. Samo ih treba znati tražiti.

No, ono što je potpuno jasno i što ne osporavaju ni sami Kubanci je činjenica kako je njihova glazba jako naslonjena na afričke ritmove. Ne samo da to ne osporavaju, nego na neki način i to ponosno ističu, valjda kako bi na taj način zadržali vezu sa svojim korijenima.

Kako u world music svijetu afrički i kubanski izvođači stoje na pijedestalu, bilo je dosta pokušaja da se napravi nekakav projekt koji bi sve to spojio zajedno. Bilo je različitih pokušaja koji su u pravilu završavali loše jer se uglavnom radilo o nekim (pre)umjetnim tvorevinama ili loše sklepanim kompilacijama. I ne, ova prethodna rečenica nije služila kao uvod u tvrdnju da smo napokon dobili nešto potpuno senzacionalno i nešto potpuno originalno. AfroCubism su također jedna umjetna tvorevina, ali se ovdje radi o projektu koji okuplja strašne glazbenike i koji je, na kraju krajeva, sasvim dobro ispao.

Cijela priča oko ovog projekta seže još u 1996. kada se navodno prvi put trebala dogoditi sinteza glazbenika iz Malija i Kube. Sve se trebalo odigrati na Fidelovom otoku, a na putu prema njemu Malijci su negdje zapeli i iz nikada objašnjenih razloga se tamo nikada nisu pojavili. Kubanci se nisu dali smesti, snimili su jedan albumčić koji su nazvali "Buena Vista Social Club" i poručili svojoj afričkoj braći da su se dobro zajebali što nisu došli.

E sad, da ova priča ipak ne bi ostala neispričana pobrinuo se Nick Gold, vlasnik izdavačke kuće World Circuit koji je s Ry Cooderom i započeo cijelu originalnu priču. Ustrajući u svojem naumu da snimi ovu kolaboraciju, Gold je uspio okupiti trojicu glazbenika koji su trebali 1996. snimati originalni album - iz Malija su tu bili gitarist Djelimady Tounkara i Bassekou Kouyate koji svira ngoni, instrument za kojeg se smatra da je preteča banju. Kubu predstavlja pjevač i gitarist Eliades Ochoa koji je svjetsku slavu doživio otpjevavši legendarnu "Chan Chan" s Buena Viste i osnova je bila tu. Dodatak originalnoj ideji je sjajan - možda najbolji svirač kore Toumani Diabate se priključio kao i Eliadesova Grupo Patria, a u studiju su bili i drugi glazbenici iz Kube i Malija s ponekim dodatkom iz Gvineje.

Rezultat? Jako dobar album koji ne spada u sam vrh (znači top 3) ovogodišnje world music produkcije, ali kojeg ćete moći reproducirati jako puno puta. Iako generalno ne volim (mislio sam napisati 'prezirem', ali skontah da je to ipak malo preteško) glazbenu virtuoznost, pravi je užitak čuti ovako lijepo odsviran album. Iako su u njegovom stvaranju sudjelovali redom veliki glazbenici koji iza sebe imaju nebrojeno mnogo uspjeha, u niti jednom trenutku "AfroCubisma" se ne čuje pretencioznost. Isto tako se ne čuje ni želja da se glazba s Kube i iz Afrike poveže na neki neprirodan način. Jednostavno, sve teče tako prirodno i ležerno baš kao što su atmosferu pri snimanju opisivali članovi ovog megasastava.

Sam album raste kako se bliži svojem kraju. Na početku sve zvuči kao svojevrsno upoznavanje s onim što se ovim projektom željelo postići, a sve se diže na veći nivo s pjesmama "La Culebra" i "Jarabi" (stvarno bi trebalo pogledati koliko pjesama ima ovaj naziv), a prava kulminacija dolazi na kraju albuma s fantastičnim nizom od šest pjesama. „Nima Diyala" pokazuje što sve na balafonu može odsvirati Lassana Diabate koji je svoje umijeće podredio kubanskim ritmovima. "A La Luna Yo Me Voy" prikazuje Ochou u "Chan Chan" formi, a "Mariama" pokazuje svu snagu ovog projekta jer su je zajedno napisali Ochoa i Kouyate. Sada već pomalo kubanski klasik "Para Los Pinares se va Montoro" u novoj verziji zvuči odlično, a na ovom albumu kao da predstavlja uvod u strašnu "Bensema" u kojoj je glavnu vokalnu ulogu od Ochoe preuzeo Kasse Mady Diabate te potpunosti 'rasturio'. Cijeli album završava nevjerojatno mirnom i neprepoznatljivom verzijom Fernandezove "Guantanamere".

AfroCubism je zanimljiv projekt koji na ovom albumu zvuči kao pravi bend. Ono što je važno istaknuti je činjenica kako se oni nalaze na turneji, a 23. studenog nastupaju u Ljubljani. To bi bilo zanimljivo vidjeti, a još bi bolje bilo kada bi se netko sjetio i doveo ih u Zagreb. Naime, između Ljubljane i Istanbula, slijedećeg datuma na njihovoj turneji, postoje četiri dana pauze. Idemo, hrvatski organizatori. Stavite se. (A kako je ipak potpuno izvjesno kako se neće staviti, a karte su se u Cankarjevom domu praktično već rasprodale, ako netko čita ovu recenziju, ima dvije karte viška i prijevoz do Ljubljane za taj dan neka se javi - moja bolja polovica i ja bi baš uživali u takvom poklonu)

www.myspace.com/afrocubism