Kada se bude ozbiljnije raspravljalo o glazbi nastaloj u 'nultim' godinama (onim između 2000. i 2009.), veliku ulogu imati će riječ 'revival'. Tijekom proteklih devet i po godina bili smo svjedoci poplave novih bendova koje poprilično zvuče kao neke grupe koje su glazbu stvarale prije 20, 30 ili više godina. Koliko ste samo puta čuli Velvete, Gang Of Four, Clash ili tko zna što u ovim novim bendovima?

Neki kažu kako je sve počelo s The Strokes i njihovim "Is This It" albumom. Iako je činjenica kako je to bio prvi put da je neki bend doživio hype na očitom kopiranju svojih glazbenih uzora (daleko od toga da je "Is This It" loš album), nisam siguran koliko je potrebno dati važnosti samo jednom albumu. Jednostavno, društvo u kojem trenutno živimo ionako nema snage za neki dominantni preokret pa je okrenuto reciklaži. Glazba je samo dio cijele priče. Nekima važan dio, a nekima ne.

Ono što se mora priznati je činjenica kako je glazbena reciklaža (ili da cijeli proces zovemo 'revival' pa da budemo pristojniji) bila jako aktivna. Hoću reći, nije se zadržavalo samo na jednom stilu već se poprilično šaralo na svemu onome što se stvaralo posljednjih 40-50 godina. Cijela priča donijela je novu pozornost na neke bendove, a glazbeni stilovi čiji je prefiks 'neo' ili 'post' izmjenjivali su se kao na tekućoj traci.

Sav ovaj uvod bio je potreban kako bih zaključio kako je trenutno na snazi revival shoegazing (još jednom moram istaknuti svoje gađenje ovom kovanicom koja opisuje jedan predivan glazbeni pravac koji nije zaslužio ovakvu riječ) glazbe. Ne samo da su se My Bloody Valentine okupili i da se ponovo pažnja skreće na druge velike bendove iz Britanije s početka devedesetih, već su se počeli pojavljivati novi bendovi koji stvaraju glazbu poput svojih velikana. Dakle, bučne gitare, sanjivi vokali, razigrana ritam sekcija, sve ono što shoegazing (fuj za izraz!) jeste.

The Pains Of Being Pure At Heart svakako su predvodnici ove nove scene i vlasnici jednog od ponajboljih albuma ove godine, ali pojavilo se i dosta drugih dobrih bendova. Među njima treba istaknuti Engineers, Fleeting Joys, a meni se u winampu najviše zadržala norveška grupa Mirabel i njihov album "Aesthetics".

Mirabel je još jedna u nizu myspace grupa koja možda neće nikada dobiti zasluženu pozornost, ali ono što se čuje na njihovom prvom albumu trebalo bi promjeniti tu činjenicu. Već od samog početka, pjesme "Euphoric Licks" Maribel vas uvode u svoj pomalo začujući i uznemirujući svijet. U stilu ranih radova grupe Pale Saints, "Euphoric Licks" je baziran na glasu Liv Inger i bučnim gitarama, a usporedba s Pale Saints mogla bi se provlačiti kroz svaku pjesmu ako bi ih jednu po jednu analizirali. Tome svakako pridonosi činjenica kako se s ženskim vokalima gospođice Liv u pravilnom odnosu izmjenjuju pjevanja Kjetila Espena, a upravo je izmjena muško-ženskih vokala krasila Pale Saints u najboljem stadiju njihove karijere. No, daleko od toga da su Maribel neka kopija svojih prethodnika od sada već gotovo 20 godina. Kroz cijeli "Aesthetics" jasno je kako se Maribel otvaraju prema slušateljima dajući im uvide u njihove tinejdžerske probleme. Ili možda bolje rečeno, pjevajući o svojim tinejdžerskim problemima, a to je bila jedna od niti vodilja cijele te prekrasne scene s Otoka početkom devedesetih. Jer svi su bendovi koji se smatraju nositeljima shoegazing scene (My Bloody Valentine, Ride, Pale Saints, Slowdive, Chapterhouse...) bili sastavljeni od jako mladih glazbenika čije su pjesme govorile o prelasku iz dječjeg u ovaj drugi, odvratan način razmišljanja. Većina tih bendova u svojim je pjesmama govorila o nekakvom strahu od odrastranja, a upravo je ta atmosfera ono što se čuje na albumu od Maribel i zbog toga ih moram odvojiti od pomodarskih kopija i dati im zasluženu pažnju. Jer, u onih pola sata koliko traje ovaj album Maribel će vas uhvatiti čvrsto i odvući vas u njihov svijet. Nekada vam možda neće biti ugodno, u drugom trenutku ćete uživati u njihovim pričama, a u trećem ćete poželjeti sve to čuti ispočetka. No, bez obzira kakav vam dojam ostavio ovaj album u niti jednom trenutku se nećete osjećati prevarenim. Maribel u svojim pjesmama davaju sebe i nakon ove konstantancije uopće nije bitno jesu li oni shoegazing, neoshoegazing ili ne znam ni ja kakav bend. Bitno je samo da je ono što rade poprilično dobro. A uzori i njihovo kopiranje? Uvijek je dobro imati dobre uzore, a o kopiranju ionako samo govore oni koji nikada nisu stvorili nešto originalno.

http://www.myspace.com/maribelband