Nachtmystium Addicts: Black Meddle, Part II Century Media 2010.
Blake Judd se s bendom Nachtmystium svjesno udaljio od klasičnog shvaćanja i sviranja black metala i zato ga nema smisla optuživati za izdaju istog ili za proračunato koketiranje s indie masama. No, nije ni daleko od istine da su njihovi albumi "Assassins" i novi "Addicts", a vrlo vjerojatno i prekretnički "Instinct: Decay" zahvalan materijal za hipstere i ekipu koja će poput mene na dugo i široko slaviti njihove black metal diverzije
S jedne strane je fora slaviti Slayer kao najbolji band na planeti, istovremeno se sprdati i glorificirati King Diamonda, respektirati Napalme, spominjati Celtic Frost, Burzumov album "Filozofem" ili sveprisutni shoegaze u svakoj pseudo black metal recenziji, ali je isto tako s druge strane još lakše imati totalni ironijski odmak od većine onoga što se danas u mainstreamu opravdano ili nezasluženo proziva metalom. Većini nije ni važno s koje ste strane – da li ste true, možda samo rekreativac s ironijskim odmakom ili jedan od onih koji bez zadrške konzumiraju neku novu fuziju metala. Jer biti true je ionako relativno mjerilo u žanru koji je do danas u sebe zdrobio sve što se zdrobit dalo i koji je onda tako nepozvan pridobio raznorazne senzibilitete i planski pokoravao tržišta otkada je izdavačkih kuća koje su pratile njegove ključne razvojne korake. Mnogi se nisu odupirali, ali nije lako ni onima koji se s metalom susreću u starijoj životnoj dobi. Ako jedan Dave Grohl, kojemu metalska diverzija vrlo vjerojatno nije padala na pamet pored živog Cobaina i Novoselica, može okupiti legende metala u super grupu ne bi li oživio svoju nepravedno potisnutu metalsku prirodu i ako Ryan Adams u preuranjenoj krizi srednjih godina može snimiti album kao što je "Orion" (2010.), onda vam je sve jasno. Svi smo bili ili ćemo kad-tad postati metalci.
Šalu na stranu, ali čini mi se da je osvještavanje metalca u nama samo obligatorni preduvjet uz koji se svestrana indie hipster ekipa, u kojoj se donekle prepoznajem, bolje snalazi u razumijevanju nekog novog metal zvuka koji je ionako rasprostranjeniji u njihovim krugovima nego u klasičnim true metal kružocima. Kada govorim o novom zvuku onda dakako ne mislim samo na jedan određeni, nego svakojake derivate onoga što se odaziva ne ime post-metal ili kako ga je Aaron Turner (Isis, Old Man Gloom, Twilight…) jednom prilikom definirao kao thinking man's metal. Kao da je sva sila starijeg metala samo razbibriga za horde lobotomiziranih zombija dok su novi post-metal klinci sama krema najosvještenijih mislilaca koji, umjesto prebrojavanja gitarskih pedala i tetovaža na bini, meditiraju oslonjeni na masni riff i monumentalni zvučni zid.
Iako su u tim metalnim novotvorinama mogli guštati i oni koji su imali barem malo iskustva s post-rockom, fascinantno je kako se sam metal ponovo našao u središtu pažnje, tj. specijalizirana metal periodika je po tko zna koji put prepoznala nove potrošače koji se do onda nisu vodili pod target publiku. Uz te su časopise značajnu ulogu u rasprostranjivanju post-metala svakako imali Pitchfork i slični indie mediji. Prije nešto manje od deset godina krenuli su hvalospjevi albumima bendova kao što su Mastodon, Isis i High of Fire, ali i cijelom nizu post-metal i stoner pridošlica.
Posljednjih je godina sličnom praksom nagrađen redefinirani black metal. Podžanr koji je u svom primordijalnom stanju imao konzervativno određena pravila zvuka, koji je često u tome bio pretenciozan te na kraju krajeva istovremeno stigao biti stigmatiziran i izložen nemilosrdnoj popularizaciji, danas kao da dobiva novu šansu pred mnogobrojnom indie publikom. Najnovije recipročno posuđivanje atmosfera otvorilo je novi niz mogućnosti za obje zainteresirane strane. S jedne imamo preobraćene blackere Alcest, ugašene Amesoeurs ili vizualno i spikom netipične Liturgy (kažu oni - Pure Transcendental Black Metal), a s druge npr. crnilom kontaminirane Mount Eerie s albumom "Wind's Poem".
Priznajem da bez Pitchforka i hypea možda na pot listi ne bi bilo recenzija za Krallice ili Alcest, ali je s druge strane ipak teško ignorirati te zanimljive bastardne i progresivne forme. Ispada da nije ni toliko potrebno dešifrirati ili uopće definirati baš svaku metalnu diverziju kada je pred takvom ponudom puno jednostavnije zaključiti: Pa zašto ne?
Blake Judd se s bendom Nachtmystium svjesno udaljio od klasičnog shvaćanja i sviranja black metala i zato ga nema smisla optuživati za izdaju istog ili za proračunato koketiranje s indie masama. No, nije ni daleko od istine da su njihovi albumi "Assassins: Black Meddle, Part 1" (2008.) i novi "Addicts: Black Meddle, Part II" (2010.), a vrlo vjerojatno i prekretnički "Instinct: Decay" (2006.) zahvalan materijal za hipstere i ekipu koja će poput mene na dugo i široko slaviti njihove black metal diverzije.
Nachtmystium su odradili svoj true staž s prva dva albuma "Reign of the Malicious" i "Demise" na kojima su se bez greške držali primitivne produkcije, mizantropije, corps painta i sviranja covera Burzuma. Drastičan preokret dešava se na albumu "Instinct: Decay" gdje eterične distorzije i dugometražno acid rock soliranje više podsjeća na beskonačno jahanje gitare naših Seven That Spells, nego na zlokobnu blackersku pustoš. "Decay" bi bio vrlo vjerojatno bio njihov najbolji black metal album da nisu još drastičnije promijenili zvuk na posljednja dva albuma. Danas je pred nama potpuno drugi bend.
"Assassins: Black Meddle, Part 1" tumačenje svog zvuka nosi u samom nazivu. Inspiriran zvukom s kultnog albuma "Meddle" Pink Floyda ovaj se materijal želi predstaviti kao njegova crna verzija. I sam intro "One of These Nights" je svojevrsna posveta uvodnom instrumentalu "One of These Days" s albuma "Meddle". Neki su Juddov novi izum jednostavno nazvali black'n'roll s naglaskom na nasilničku tematiku koju je bend navodno namjerno nametnuo kako bi barem sa stihovima izvukao živu glavu pred nezadovoljnim starim fanovima. Judd je za Chicago Tribune na takve komentare odrješito uzvratio:
The idea of 'Assassins' is that an assassin kills, gets rid of or destroys something. It's not directly about us. We want to assassinate all these preconceived notions about where the metal community feels we belong in music and want to do our own thing. And what we do is black meddle.
"Assassins" je svojom kombinacijom black metala, pjevnih refrena i rokerskog soliranja polučio ogroman uspjeh, ali se tek u usporedbi s novim albumom osjeća koliko mu je nedostajalo fokusa u cijelom krkljancu ideja i stilova. "Addicts" drži vodu usprkos svim neočekivanim stilskim saltima, a osim neumorne rasprave o njegovom revolucionarnom vs. veleizdajničkom zvuku nudi i zanimljivu konceptualnu tematiku. Uobičajena ovisnička dekadencija predstavljena je u jezovitijem i realnijem izdanju. Judd i tekstopisac Chris Black nude surovi presjek svih stadija ovisnosti polazeći od euforičnog nihilizma pa sve do beznadne mizerije.
Početak albuma je samo privremena varka. Uobičajeni ambijentalni intro "Cry for Help" prekinut je besmislenim slovkanjem rečenice: Nothing hurts more than being born! Obmana se nastavlja s black metal tornadom "High on Hate" u kojoj Judd svojim nepročišćenim i hrapavim glasom daje prigodnu dobrodošlicu: We are not your leaders/we are not your friends/we are thieves and cheaters/we don't want your loyalty/we don't wan't your trust! Već "Nightfall" nudi klasičan rokerki pristup s clean back vokalima zbog kojih bend prije zvuči kao Blue Öyster Cult, nego kao bend koji iza sebe ima blackersku povijest. Najveće iznenađenje svakako predstavljaju "No Funeral" i "Ruined Life Continuum" s plesnom disco verzijom black metala. "Addicts" je najpjevnija, ali se isto kao i "The End Is Eternal" oslanja na masni post-metalski zvučni zid što nije ni čudno ako se uzme u obzir da Blake Judd u BM super grupi Twilight prijateljuje s već spomenutim Aaronom Turnerom. Posljednja "Every Last Drop" je možda i najneočekivanija izvedba koja zbog jaukanja Brucea Lamonta iz čikaškog avant-garde metal benda Yakuza zvuči kao sporo goruća Deftones žalopojka s kraja devedesetih.
Bez obzira na prevladavajuću gomilu isprepletenih utjecaja Nachtmystium kroz njih još uvijek majstorski pretaču svoje black metal korijene. Biti će teško izvući hladnu glavu nakon dva uspjela i hvaljena mišunga svega i svačega te ostaje otvoreno pitanje tko će voditi glavnu riječ s obzirom da su sada u novom indie dvorištu, publika ili Blake Judd. Svaki korak dalje od trenutnog zvuka mogao bi se protumačiti kao neumjereni egzibicionizam. Mjesta za krive poteze ima na pretek. No, nikad se ne zna s ovom ekipom koja je raskrstila s black metalom, a i sumnjam da bi se novostečeni obožavatelji bunili protiv trećeg nastavka Meddle sage.