Darren Cunningham je čovjek koji stoji iza većinom eksperimentalne elektronske etikete Werk Discs, odgovorne za širenje novog vala unutar nešto manje novog vala britanske muzike za ples. Kao Actress, Cunningham je albumom "Hazyville" (2008.) proizveo zavidnu razinu histerije u medijima koji pokrivaju elektronsku scenu. "Splazsh" (u formalnom smislu) predstavlja izvršenje obećanja koje je ovaj mladić navodno stavio pred publiku.

Iako na prvih 3 ili 4 slušanja album ne iznenađuje pretjerano, postoji definirajuća finesa u masi zvuka koja se povremeno ipak probije kroz mjestimično proziran sloj digitalnog nanosa. Cunningham je adept zvuka, a njegov studiozan pristup se čuje u filozofiji 'prije' zvuka, ali i u proizvodnom postupku, tj. estetici ili skulpturi. Actress konkretno, 'svojom' muzikom, rasterizira teze 'novog materijalizma' Tardea i Latoura, koje pokušavaju doći do dna ideje imitacije. Po njima, a što se i potvrđuje tijekom slušanja albuma, imitacija kao da plete 'bihevioralnu zaraznu mrežu' zasnovanu na virtualnim centrima gravitacije. Bliže, kao da postoje idealne matrice koje nas tjeraju na ponavljanje viđenih pokreta koji izgledaju isto, ali su zapravo uvijek drugačiji i - što je vjerojatno bitnije - nepredvidljivi. Cunningham tako manipulacijom 'tuđih' zvukova, koji su skinuti kao sekundarna Youtube sirovina, de facto demonstrira da je sve što postoji materijalizirano u digitalnom formatu, da original nije aktualan po sebi, već da je mijenjanje smisla onoga što već postoji rijetka preostala mogućnost umjetničkog čina. Ono što za Cunninghama predstavlja Prince (ili drugdje Detroit techno pionir Juan Atkins) jest spomenuti 'centar gravitacije', ali kako to ide i u strogo fizičkom smislu, Actress ih se naporom pokušava 'osloboditi'. On to čini rekontekstualizirajući njihovu muziku svojim procesom, svojom metodologijom, pripisujući njihovim notama svoje označitelje. U strogo produkcijskom smislu, Actress gradi svoje track-ove žestoko kompresiranim rezovima u materijal, da bi ih potom razgrađivao prostorom 'između' tonskog zapisa, tj. tišinom i skliskim, bijelim šumom.

"Splazsh" je album konceptualno zanimljiv onoliko koliko je opsežna mogućnost estetskog uživanja u njemu. Recimo i to da se u njegovim subjektivno boljim track-ovima nalazi količina inovacije dovoljna za pokriti diskografije nekih producenata s A-liste. Teško se oteti dojmu da kod Cunninghama ne postoji uvjetovanost publikom. Njegova 'namjera' je, čini se, stvoriti veći gap za sebe u techno segmentu, i to distanciranjem od utjecaja američkog IDM-a s jedne i britanske post-dubstep kategorizacije s druge strane. U tom smislu on doista proizvodi R&B Concrete kojeg kritika dočekuje hvalospjevima i to - s razlogom: ovo je čista muzika. Iako klupski potencijal postoji, sumnjam da bi komercijalno nastrojeni producenti bili u stanju umiksati širokomasovni 'smisao' u "Hubble", "Always Human" ili "Lost". Ono bitno i ljepljivo bi tada izostalo...

Očigledne ritmičke doskočice idu ruka-u-ruku s verbalnima (u naslovima track-ova). Kod ponovljenog slušanja albuma osjete se najmanje dva jasna Cunninghamova stvaralačka lica. Prvo je ono lice intelektualnog promišljanja, nastojanja umom prijeći u onostrano u muzici. To je onaj cerebralni dio kojeg u jednakoj mjeri možemo čuti u radu Matthewa Herberta. S druge strane prakse upoznajemo se s intuitivnim obrascima, ako se oni uopće mogu takvima nazvati. Radi se o selektivnim produkcijskim zahvatima gdje se, kao u slojevima luka, redukcijskim metodama Cunningham bavi ako ne uništenjem, onda barem ozbiljnim narušavanjem postavljenog zvuka. Osjeća se da Cunningham priznaje postojanje jasne matrice, ali da on (uprkos tome) umjesto promišljenog i 'razložnog' vitoperi zvuk na način koji ima više zajedničkog s free jazz metodama. Tako se čini da je u međuigri nastojanja i slobodarske destrukcije, a uz dozu nominalnog soft-humora, Cunningham pronašao stvaralačku radost zvanu "Splazsh".

Album zbog svega ovoga već nakon trećeg uzastopnog slušanja oduševljava svojim neoromantičarskim pristupom, ali za razliku od metodom bliskih producenata poput npr. Buriala, Actress vješto (ili nesvjesno) izbjegava pathos i melodramu u zamjenu za hardcore sound, kao što su to svojevremeno činili Boards of Canada. Iako ne bih rekao da je zvuk teško klasificirati ili da ga se ne može smjestiti pod 'Detroit techno', Actress se bavi zvukom u najizvornijem smislu, bilo da se radilo o njegovoj boji ili o ritmu. Iako neki track-ovi imaju jasno definiran i neprekinut groove, vrhovi zvuka su otupljeni, smoždeni do razine na kojoj više nisu u stanju proizvesti primordijalni klimaks, toliko poželjan i čest u elektronskoj muzici.

Kao takav, "Splazsh" rezultira evolutivno 'višim' technom. Vjerojatno iz tog razloga se ovaj album, kao grupa mjestimično teško povezivih track-ova, probavlja nešto dulje od psych-popa Animal Collectivea. Čak i kada mjestimično probije 'lakoća' zvuka, Cunningham se potrudi maksimalno je skratiti, tako da nas ne zanese u osobnim interpretacijama i preranom zaključivanju onoga što bi, po kolektivno nasljeđenom osjećaju, trebalo usljediti odmah nakon te 'lakoće'. U svakom slučaju, stremljenje neočekivanome ne čini Cunninghama dišpetnim dječarcem koji nas uvijek iznova nastoji iznenaditi. Radi se o zrelom radu koji, istina, i nije za svačije uši, ali za one odabrane koji su trenirani strogoćom njegovih prethodnika, Actress nudi zavidnu količinu inspiracije i ekscesnog užitka.

 

http://www.honestjons.com/shop.php?pid=36068