Što se uopće može reći o Abdulli Ibrahimu a da nije rečeno milijardu puta? Muzičar koji pripada u skupinu pravih legendi jazza iznimno bogate karijere i s mnogim, bezbrojnim suradnjama s najvećim džezistima. Ibrahimov izričaj često se povezuje s južnoafričkom džezerskom ili tzv. “Cape jazz” scenom, dok se njegov pristup uspoređuje s onim njegova prijatelja Theloniousa Monka i mentora Dukea Ellingtona. Istovremeno njegov zvuk u sebi nosi i notu afričke muzikalnosti te mu je stvaralaštvo nadahnuto osobnim, ponekad vrlo grubim životnim iskustvima. Imajući sve to na umu, svejedno se postavlja pitanje – zašto? Zašto Ibrahim i dalje snima i stvara? Je li zaljubljen u glazbu ili ipak novac? Nakon toliko godina bavljenja glazbom, može li glazbenik poput njega uopće zvučati svježe i motivirano?

Ako je suditi samo po novom albumu, Abdullah Ibrahim i dalje itekako uživa u stvaranju i sviranju jazza. “Mukashi” (“bilo jednom davno...” na japanskom) šarmantno je djelo koje je moglo nastati samo iz ljubavi. Riječ je o opuštenom, eteričnom glazbenom komadu nesputanom bilo kakvim predrasudama ili očekivanjima. Ovo izdanje nema dodirnih točaka s free jazzom, lišeno je improvizacija, a teško da ga možemo proglasiti uzbudljivim ili avanturistički nastrojenim. Možda je baš zato, zbog svega toga što nije, toliko primamljiv. Šesnaest pjesama krasi nevjerojatna jednostavnost i duboka sjeta te osjećaj da glazbenicima takav zvuk dolazi prirodno i nimalo isforsirano. Žanrovski bi “Mukashi” mogli ugurati u stil koji se obično naziva “komornim” jazzom, ali u stvarnosti ga je prilično teško kategorizirati. Jer osim nadahnuća Monkovom i Ellingtonovom ostavštinom, skladbe su krcate i suptilnim afričkim ritmovima i melodijama te nečime što je najlakše nazvati istočnjačkim osjećajem mira. Spoj svih ovih karakteristika daje nam glazbu koja je tiha, prozračna, ali nikada dosadna.

Na “Mukashiju” prevladavaju osjećaj spokoja, natruhe duhovnosti te transcendencija koja priziva slike mudrog starješine koji tijekom predvečeri nekog vrućeg ljetnog dana sjedi na trijemu te se prisjeća mnogih priča iz svog dugog i ispunjenog života. Tu atmosferu naglašavaju tihe i meke klavirske dionice, artikulirani i šareni zvuk puhačkih instrumenata (najčešće flaute ili klarineta) te sugestivni i romantični zvuk gudača. Iako nije moglo bez solističkih klavirskih pjesama (“The Stars Will Remember”), pomalo iznenađuje koliko često Ibrahimov klavir pada u drugi plan te time gudačima i puhačima omogućuje da vode glavnu riječ (“Dream Time”). Pjesmama poput Ibrahimova “standarda” “Peace”, koje daju presjek raspoloženja cijelog albuma, kontrast pronalazimo u skladbama poput trilogije “Krotoa” ili vedrih i zaigranih “Mississippi” i “The Balance”. Te skladbe utjelovljuju veselu i dinamičnu stranu Ibrahimove glazbe. Važno je spomenuti da svi glazbenici, Cleave Guyton na saksofonu, flauti i klarinetu, Eugen Bazijan i Scott Roller na violončelima te sami Ibrahim, svojim instrumentima slikaju gusti, ali lagani zvuk kroz koji se bez problema probijaju njihovi individualni, solistički glasovi.

Godine, dakle, nisu naškodile Abdulli Ibrahimu. Uspio je izbjeći iskušenja snimanja materijala kojim bi reciklirao vlastite radove ili kojim bi umorno i plitko podilazio publici. Umjesto toga, “Mukashi” je pomalo nostalgičan i vrlo ugodan album koji u širem smislu neće prodrmati džezersku scenu, ali je svejedno vrijedan slušanja, iskren i intiman.