Nekoga tko će se jednoga dana uhvatiti pisanja definitivne kulturalne povijesti formacije post-rocka dočekat će shizofren metež neujednačenih informacija i teorija, nepovezan skup različitih estetika i kontradiktornih etika. Uže muzikološki, stvari funkcioniraju mnogo jednostavnije. Ritam, tekstura, forma nisu apstrakcije, no nisam siguran koliko 'ozbiljne' teoretičare glazbe (ili teoretičare 'ozbiljne' glazbe) uopće zanimaju popularni muzički (pod)žanrovi. Isto je, ako ne i kompleksnije, pitanje je kako bismo (ili kojim parametrima) danas definirali bilo što nosi prefiks 'indie', pogotovo ako pred sobom imamo Azerradov "Our Band Could Be Your Life". No, kako smo onda - od Chicaga i Austina do Montreala i Glasgowa - s tim generički potpuno rastrojenim terminom uspjeli izdržati sve ove godine?

Ako je instrumentalna glazba elementarno apstraktna, nereferencijalna umjetnost, post-rocku - ili barem određenim formativnim točkama žanra - u prilog bi ipak trebala ići ta neosporna kinematografska kvaliteta što ga uvijek čini više metanarativnim sredstvom nego tek pozadinskim šumom. No ponekad zamorna formulaičnost žanra kao što je post-rock, a koji bi svojim prefiksom trebao implicirati progresivnost, teško se može mjeriti s širinom intervencijskog horizonta elektroničke glazbe..

Iskreno, karijeru grupe Mogwai prestao sam aktivno pratiti nakon "Rock Action". Jednako kao i (ne baš plesnu) elektroničku glazbu kojoj sam se, barem do relativno nedavno, aktivno prestao vraćati tamo negdje kada su Boards of Canada izdali "Geogaddi". I kad smo već kod Kanade, možda je od tamo i krenuo i moj ponovno pronađeni interes za različite varijante eksperimenata s različitim tipovima elektroničkih naprava: prvenstveno utjecajem Teda Boisa na Destroyerov "Bay of Pigs", pa suradnjom Loscila i Dana Bejara na EP-ju "Archer on the Beach" iz 2010. godine, potom i sa čitavim "Kaputtom", tim suludim elektroničkim ljubavnim pismom soft-rocku i lounge glazbi s kraja 1970-ih i početka 1980-ih, a pogotovo Boisovom segmentom 19-minutnog ambijentalnog epa "The Laziest River".

Album remikseva prošlogodišnjeg "Hardcore Will Never Die, But You Will", autorski izniman "A Wrenched Virile Lore", ulazi u područje magnetskih traka, eksperimentalne fonografije, ambijentalne glazbe i dronea, analognih sintesajzera, vokodera i ritam-mašina. Neizostavni Tim Hecker koji sa spomenutim Loscilom dijeli diskografski dom u izdavačkoj kući Kranky, pjesmu "Rano Pano" - koristeći tek osnovnu melodijsku liniju predloška - interpretira u čvrstu, hipnotičku gradaciju provučenu kroz delay, dok je misteriozni Klad Hest uobličuje u 8-bitno plesno ludilo na tragu Dana Deacona. Škotski kantautor RM Hubbert originalno energičnu i slojevitu "Mexican Grand Prix" pretvara u uspavanku, u nešto kao s akustičnih albuma Jima O'Rourkea, a njegova klasična gitara podsjeća i na minimalizam sjajne ploče Frasera McGowana, koji snima kao Caught in the Wake Forever. Umberto, odnosno producent Matt Hill, "Too Raging to Cheers" pretvara u svoj karakteristični 6-minutni doprinos nečemu o čemu se kolokvijalno piše kao 'italo-horroru', odnosno tendenciji stvaranja zvučnih podloga, alternativnih soundtrackova za kultne klasike filmova strave i užasa, čemu je blizak i Xander Harris, prisutan sa svojim remiksom "How to be a Werewolf". Ploču otvara Justin K. Broadrick grandioznom obradom "George Square Thatcher Death Party", a jednako grandiozno zatvara Robert Hampson prekrasnom ambijentalnom reinterpretacijom "White Noisea", ovdje preimenovane u "La Mort Blanche".

Uspoređujući „Kicking a Dead Pig", prvi album remikseva koji je Mogwai izdao 1998. godine, sa ovogodišnjim „A Wrenched Virile Lore", prvo je poput izbezumljenog, hladnog, sintetičkog okusa potpunog stranca, potonje ipak kao pogled nekoga kome znate da možete vjerovati.

mogwai.sandbag.uk.com/awrenchedvirilelore