Kada je izašao prije trideset godina, "London Calling" benda The Clash utjecao je na mnoge. Ja, evo, mogu reći da je Joe Strummer od mene napravio boljeg čovjeka, iako sam se s njegovim radom, u biti, bolje upoznao tek na fakultetu dok smo Flip i ja drkali kite po radiju ili kod njega doma. Tako sam Clash počeo slušati kao već oformljeni jebivjetar koji je polako počeo shvaćat da njegovo odabrano zanimanje (novinarstvo), u biti, i neće biti onako super i cool kakvim ga je zamišljao. Naprotiv, ispast će da većina redakcija i nije baš čekala pojavu novog mladog glazbenog novinara, ali još manje novog Viktora Ivančića sa snovima o pravdi i slobodi. Ispast će da baš ni Viktor Ivančić nije onakav svetac kakvim sam ga zamišljao, ali nema veze - nije nitko od nas.

Da se vratimo na temu. Joe Strummer je, po meni, najjači frontmen i tekstopisac u dvadesetom stoljeću, točka, uskličnik! Možete se ne slagati, možete me popljuvati možete mi spominjati Dylana i ovoga i onoga i kurce-palce, ali to je moje mišljenje. Jednostavno, nitko mi nije mogao tako jednostavno prikazati svoje stavove i natjerati da googlam tko su bili sandinisti, tražim Llorcine stihove u čitanci iz srednje škole ili da poželim baciti ciglu na policajca i zapaliti parlament. Strummer je to mogao i može još uvijek, a očigledno je da nisam jedini koji ovako misli - misle to i idejni tvorci ovog tributea. Čovjek kojem je ova ideja pala na pamet zove se Price Blanco, polupoznati ska pjevač koji je, kao i mnogi Englezi njegove generacije, odrastao na punku, reggaeu i Clashu. Skupio je ekipu producenata, glazbenika i dogovorio snimanje albuma u čast tridesete obljetnice izlaska "London Callinga". Prije nego pomislite da je ovo još jedan način kupljenja vrhnja na račun mrtvog čovjeka, novac od albuma ide Joeovoj zakladi Strummerville koja pomaže mladim glazbenicima.

Da razjasnimo - ovo su dub i reggae obrade pjesama Clasha, tako da svi kojima ta dva žanra glazbe idu na živce, mogu odmah prestati čitati, preskočiti stranicu, opaliti neki zgodan komentar o jebenim dredašima, kako to nije uopće glazba, i usput mi možete obalit smrdana, jer ste zatucane seljačine. Naime, ovo je stvarno dobar tribute album. Počinje naravno s "London Calling", gdje gostuje i veliki prijatelj Clasha Don Letts, pa kreće niz hitova, od "White Riot" u roots reggae verziji, pa do "Four Horsmen", "Rock the Casbah" (ujedno i najgora verzija na albumu). Iako su obrađene i pjesme koje su u originalu bile reggae poput "Bankrobber" (odlični John Brown's body) ili ska poput "Rude Can't Fail" (ovaj put u nekakvoj rocksteady verziji), najzanimljivije su obrade bržih pjesama, kao što je "Complete Control" ili "Lost in the Supermarket".

Vidi se da su ljudi posvetili dosta vremena izboru pjesama i načinu kako ih učiniti drugačijima, za razliku od nekih prijašnjih pokušaja tribute albuma gdje su sudjelovali i luzeri poput jebenih Silverchair. Dobar posao dostojan čovjeka kojem je posvećen.

P.S. Neville Staple iz Specialsa je rekao za Strummera da je jedini bijelac koji je kontao crnačku kulturu i koji je kužio što jamajkancima znači pečena kozletina i valjušci. Nema pretjerano veze s recenzijom, osim da pokažem da sam pun trivijalnih podataka o legendi.

shatterthehotel.squarespace.com