Bobby Bare, Jr A Storm, A Tree, My Mother's Head Bloodshot 2010.
Bobby Bare Jr. je, kako samo ime kaže, nasljednik Bobbya Barea, country izvođača koji je '60-ih i '70-ih vladao žanrovskim top ljestvicama, s izričajem negdje na pola puta između outlaw countrya Johnnya Casha i standardizirane radijske komercijale Nashvillea. Kao klinac, mlađi Bobby je čak i gostovao na jednom očevom hitu, a da ne spominjemo kako je odrastao u okruženju vrhunskih studijskih glazbenika, što je, u kombinaciji s dovoljno love da radi što hoće, moglo rezultirati samo karijerom - glazbenika. I to, vjerovali ili ne, čistog i normalnog, bez obzira na ovo Bare u imenu.
Malo stvari u životu frustrira kao provođenje egzistencije u sjeni slavnoga oca. Mislim, lako je običnom čovjeku poput mene ili vas biti normalan kada po deafultu imamo ili bolje obrazovanje ili bolje plaće ili ljepše žene (oprosti Majko!) nego naši Starci. Ali budi ti, na primjer, sin vlasnika pizzerije / ministra obrane ili jednog od najpopularnijih country pjevača ikada pa se pokušaj ne frustrirati svaki dan. Ono, ostaje ti samo otvoriti podružnicu Taco Bella i nadati se da će Bajsek jednoga dana sam sebe uspavati dok kruži po Jadranu, pasti s lokalnog trajekta u more i utopiti se (ako prije toga ne uspava more pa padne na suho k'o Moses Malone) pa da si, nakon ex-gitarista Guns 'N' Roses, dodaš i titulu - ministra turizma.
Bobby Bare Jr. je, kako samo ime kaže, nasljednik Bobbya Barea, country izvođača koji je '60-ih i '70-ih vladao žanrovskim top ljestvicama, s izričajem negdje na pola puta između outlaw countrya Johnnya Casha i standardizirane radijske komercijale Nashvillea. Kao klinac, mlađi Bobby je čak i gostovao na jednom očevom hitu, a da ne spominjemo kako je odrastao u okruženju vrhunskih studijskih glazbenika, što je, u kombinaciji s dovoljno love da radi što hoće, moglo rezultirati samo karijerom - glazbenika. I to, vjerovali ili ne, čistog i normalnog, bez obzira na ovo Bare u imenu.
Srećom po civilizaciju, Bobby Jr. je dovoljno talentiran i dovoljno pomiren sa sudbinom da ne dopušta da iz ovog njegovog malog, idiličnog svijeta u smjeru nas ostalih polete ikakve negativne vibracije. Ma kakvi grijesi otaca - njegove jedine frustracije vezane su uz ljubavne probleme, a glazbi uglavnom prilazi kao zabavi.
Još od prvih snimaka dalo se osjetiti da country u njegovom zvuku nije pretjerano bitan. Zvukovi juga, osobito melankolija americane, imali su svoje mjesto, ali Bobby je uz taj neizbježni folk pjesme uglavnom natrpavao indie momentima. Tako da u njegovom zvuku imate hrpu referenci na bendove poput R.E.M.-a, Replacementsa te Smithsa. Mislim, to on tvrdi, ja tu ipak čujem nešto ruralniji Clem Snide i nešto manje pičkastog Rona Sexsmitha.
Malo popa, malo punk stava i dosta otkačene osobnosti - nije ni čudo da je svojom pojavom početkom prošloga desetljeća, kada je americana već bila na vrhuncu, uletio u veću sliku kao još jedan novi nasljednik Neila Younga, tamo negdje u nizu iza Jasona Moline, Willa Johnsona, Sufjana i Damira Poše. Uglavnom, Bobby se vrtio s idejom o bendu u mjestu, dok konačno 2002. nije odlučio izdati prvi album. Koji je bio stilska vježba, najava onogo što nas očekuje na odličnom "From The End Of Your Leash" dvije godine kasnije, na kojem je idealno spojio dječački humor, literarne pretenzije, ambicije i kurcobolju.
Idući album snima u live izdanju, ali nije vrijedan spomena zbog lošeg materijala i amaterske izvedbe. Naime, jadna ploča pati od manjka ideja i viška prijatelja (prokleti višak, bilo da dolazi u obliku pšenice ili pak znanaca, uvijek nađe načina da izbaci čovjeka iz ravnoteže). Mislim, ekipa iz My Morning Jacket, AYWKUBTTOD, Lambchop i Clem Snide koja je služila kao prateći bend dobro je došla za podignuti tiraž i lansirati ga u šire krugove, ali ni to nije bilo od većeg značaja obzirom da Bobbyu taj nagli interes nije značio ništa. Čovjek se povukao i bavio svojim stvarima četiri godine, sve do izlaska ove ploče.
Koja je stvarno dobra. Od uvodne pjesme jasno je da je nova dominanta forma rock, čisti indie s kraja '90-ih nošen gitarama, koji na pjesmi "Your Goat Is On Fire" dolazi s refrenom iz najbolje Grandaddy tradicije. Sljedeća stvar je prekrasni komad njegove tipične klemsnajdštine, a treća oda južnjačkoj melankoliji.
Nakon čega se opet vraćamo rasnom indieu, ovaj put hvatajući vrhunce Willa Sheffa. Tu već kužim da je ovo Bobbyev najbolji album u životu i da je vrijedilo čekati ovih šest godina. Jer, do kraja, ima tu svega, a najviše dobrih pjesama. OK, rock je sada u prvom planu, ali ispod njega se i dalje nalazi isti onaj miks melankolije i zajebancije zbog koje smo jednom mislili da je u pitanju poseban momak.
Duhovite stvari su stvarno duhovite, a ozbiljne su odrađene s dovoljno odmaka i dovoljno patosa da vas iskreno dirnu. Usprkos povremenim skretanjima u apstrakciju, album kao cjelina teče pitko i glatko, a totalni nedostatak agresivnosti i pretencioznosti u materijalu koji je očiti odraz nečije duše ostavlja sjajan dojam, što na kraju rezultira malom indie pločom (zar takve ne bi trebale biti sve?) s kojom se uvijek možete družiti.
Doduše, kada se nakon nekog vremena naviknete na manjak iznenađenja i na ritam od jedna indie stvar - jedna doza južnjačke utjehe, malo će popustiti koncentracija, što je šteta, jer njegovi tekstovi stvarno zaslužuju da se poslušaju. Uglavnom, za fanove indie rocka željne prava autorske ploče koja govori o stvarnom životu, a ne studijskih monstruma većih od života (pozdrav bendu s inicijalima A.F.), Bobby dolazi kao naručen.