"Najgore smo već preživjeli." Rekao mi je Mario '99. i dodao nešto u stilu – prava staračka energija tek dolazi… Bila je to već kasna adolescencija i silno sam se nadao da je ova njegova prva izjava istinita. Trebalo se trgnut! Danas mi je sve to smiješno. Ta životna drama razmaženog balavca. Mario me utješio iako nisam znao što je mislio pod staračka energija, pogotovo ako uzmem u obzir naše starce koji nakon posla na kauču mogu hrkanjem prepilit drvored gabarita onoga u Velikoj aleji na Ilidži. A sudeći po pričama ne zna se koji je danas veći adolescent hipohondar – moj ili njegov stari?

Uglavnom, '99. sam već bio jako blizu da se izvučem iz te prišteve i kompulzivne adolescencije. Priznajem da je u jednom trenutku uzela svoj mali danak, ali bilo je dovoljno pasti godinu na faksu da skužim da bi bilo krajnje neozbiljno upuštati se u egzistencijalne dubioze dok starci požrtvovno uplaćuju lovu na račun. Iako se onda friški "Come on Die Young" slušao svaku večer bio sam poprilično siguran da želim doživjeti tu nedokučivu staračku energiju, a negdje između pogledati i Mogwai uživo.

Znači, nije se dešavalo ništa posebno. Većina nas prolazi kroz te faze. Iako me sram nekih situacija, danas osjećam laganu nostalgiju za tim slatkim paranojama, fiksacijama i tobože fatalnim depresijama. Pa koliko smo samo imali slobodnog vremena. Previše slobodnog vremena + nedostatak samopouzdanja. Kakva divna kombinacija. Danas je pravo veselje imati nešto vremena za egzistencijalni daydreaming. S druge strane, kolikogod se danas smješkali toj beznadnoj egzistencijalnoj havariji, ne smijemo zaboraviti da je ona prečesto bila detektor svih sranja našeg društva, prigušeni krik nevinih i neiskvarenih. (Mene su previše mazili da bih strastveno izveo taj krik, ali da podržim ostalu bagru u banani.)

Ovim neduhovitim patetičnim uvodom želio sam pokazati suosjećanje prema mladom brazilskom lo-fi autoru, ali i prigovoriti njegovom samoubilačkom pothvatu. Pretpostavljam da mi to nije uspjelo pa se barem nadam da ovo neće biti samo pozitivna recenzija o klincu koji je oduzimanjem vlastitog života zaslužio objavljivanje albuma za etiketu jednog Davida Byrnea, već spoznaja da je klinac stvarno bio talentiran. Iako želim vjerovati da postoji gomilu takvih klinaca koji svakodnevno dižu svoje male dragulje na MySpace, Vinicius Gageiro Marques je stvarno imao posebnog mota za glazbu. (Imali smo i mi te klince! Danas su malo stariji i što je najvažnije, živi i zdravi: npr. Matija Habijanec i Nina Romić).

Vinicius Gageiro Marques nije ni stigao pronaći formulu za preživljavanje. Kao da se nije trudio. Štoviše, u najljepšim pjesmama slavio je suicid. Šteta što su ga ozbiljno shvaćali samo virtualni prolaznici s foruma za samoubojice.

36 dana prije 17. rođendana Vinicius je uz virtualnu pratnju zaluđene ekipe s foruma samoubojica dopustio da mu ugljični monoksid tiho oduzme život. Nema smisla nagađati da li ga je trebalo dobro ispleskati ili mu posvetiti više pažnje. Mogu se samo nadati da bi se danas mladić sa smiješkom prisjećao tih crnih ideja.

*** *** ***

Na posthumnim kolažima se prečesto nađe svega i svačega zanimljivog, od pravih pjesama s glavom i repom do dosadnih i napornih pokušaja koji nikada ne bi smjeli izaći iz sobička talentiranog autora. Sjetite se samo nekih pjesma s "Sketches for My Sweetheart the Drunk" Jeffa Buckleya (iako sam se kao obožavatelj vezao za svaku pjesmu tog albuma). Viniciusovo, virtualno poznatiji kao Yoñlu, svojom je neusmjerenom eklektikom doveo do toga da njegov posthumni album doslovno zvuči kao kolaž svega što je u glazbenom smislu utjecalo na njega. Uz malo strpljenja brzo se otkriva da je iz brazilskog Porto Alegrea na svoj skroman glazbeni put mogao krenuti talentirani klinac koji je nakon svoje smrti opravdano naredao gomilu kritičarskih hvalospjeva.

Naravno, sve usporedbe možete uzimati s rezervom, jer se uglavnom radi o jako lošim sobnim snimkama. No, svejedno je nevjerojatno da je jedan klinac od 16 godina uspio tako vjerodostojno i sa strašnom iskrenošću uzimati najbolje od najvećih. "I Know What It's Like" zvuči kao da je Elliott Smith na b strani singla "Son of Sam" obradio Gilberta Gila. Psihodelični kolaž "Boy and the Tige" nakon početne odbojnosti prikazuje cijelu lepezu različitih ideja s kojima je baratao mladi autor - apsurdna psihodelija jednog deliričnog Frusciantea iz najmračnije narkomanske faze susreće hip hop i elektroniku. Mislim, nakon glazbenih pokušaja Vincenta Galla ovo je mačji kašalj.

"Humiliation" je jedna od najboljih pjesama na albumu i ponovo se oslanja na lo-fi iskrenost Elliotta Smitha: Why does it always have to end in humiliation for me? Why does it always have to end in humiliation for me? I'll tell you why I wanna die / I'll tell you why /I'm in a love with a girl, I am / Who is smaller but stronger and braver than I'll ever be

"Polyalphabetic Cipher" kombinira škrti Mogwai post-rock s već spomenutog albuma "Come on Die Young" i spoken word isječke dok je "Q-Tip" je preopasna melankolija za uzrast autora. "Little Kids" od Kings of Convenience zvuči kao demo verzija originala s malo brazilskog začina, a "Deskjet" kao Notwist side project ili neki zagubljeni glazbeni komad mladog Four Teta. "Estrela, Estrela" je obrada Vitora Ramila, a "Olhe por Nós" čista bossa nova.

"Suicide" zvuči patetično i nategnuto sve do druge polovice pjesme kada Vinicius počinje kopati po samom dnu: Try to see through these sheets of shit poetry / And see what there is left / See, I'm sad 'cause I'm alone in this world and writing doesn't seem to help …za slediti se. "Waterfall" je najljepša pjesma na albumu. Iako nema riječi zvuči kao nikada snimljena demo verzija odjevne pjesma za kultni albuma "Bryter Layter" Nicka Drakea.

Nezahvalno je diviti se onima koji nas prerano napuštaju. Više vrijedi bilo koji život nego svi hvalospjevi ovoga svijeta.

It's better to burn out than to fade away … Uh, prerana smrt i za Neilove stihove. Čak i kada bi izokrenuli fade away i burn out. Ma kolikogod kao klinci mislili da dio nas nestaje kada se napokon istisnemo iz adolescentske dobi danas sam siguran da život počinje u tridesetima! Staračka energijo sve sam ti bliži!

www.myspace.com/yonlu

http://yonlu.com/