Islands A Sleep & A Forgetting Anti 2012.
I onda, paf. Tužna ljubavna priča. Prekid. Usamljenost. Tuga. Padoše njegove pretenciozne kabuki maske i shvatio je da si može pomoći glazbom, da je može iskoristiti kao metodu samoizlječenja umjesto da je koristi kao poligon za preseravanje. I napravio je novi Islands album koji je potpuno, do kraja različit od prethodna tri. I zaista, u određenom smislu, predstavlja korak naprijed.
I takav je čitav album. Islandsi više nisu ludilo i vatromet, glazbena rascjepkanost s uvrnutim tekstovima čije značenje treba tražiti ispod gustih slojeva metafora. Ne, ne, ploča je okrenuta za poslovičnih 180 stupnjeva i Islandsi su sada tuga i čemer s uglavnom vrlo linearnim glazbenim podlogama i riječima koje su toliko jednostavne da na momente prijete da skliznu u provaliju banalnosti. No, nije to ništa čudno, pobudi prekid u čovjeku takve emocije pa mu se više ne da igrati s riječima i strpljivo raditi na svom imidžu umjetnika, već jednostavno i iz duše kaže I miss my wife/I miss my best friend every night/I miss my home/I miss my own bed and my old life, ali to ipak ne zvuči tako strašno kao kada se u "No Crying", meni možda najljepšoj pjesmi s albuma zapita If I don't feel bad is there something wrong. Bude vam ga čak malo žao u tom trenutku.
Samo se u dvije pjesme možemo prisjetiti natruha nekadašnje živahnosti, samo u dvije ima glazbenog sunca koje se ipak nekako probija kroz oblake te tužne ljubavne priče za koju je ubogi Nick vjerojatno sve manje uvjeren da je posebna i polako postaje svjestan da su slično ili isto proživjeli mnogi prije njega, a gomilu ih to još čeka. Dakle, prpošna "Hallway" s tim zajebano veselim klavirom i ne baš optimističnim tekstom i "Can't Feel My Face" koja jedina podsjeća na ono što su Islandsi bili nekada, ali počinje tim stihom kako mu nedostaje žena pa mu nedostaje dom pa krevet pa gotovo da mu poželite poručiti neka si posluša "Sunshine Reggae" da si malo popravi raspoloženje.
Eto, izgleda da se Nicku s njegovom kameleonskom naravi sada potvrdilo ono što smo svi mi koji smo išli u hrvatske gimnazije znali odavno jer smo iz godine u godinu pisali školske zadaće na tu temu, naime ono Barčevo da nema velike umjetnosti bez velikog bola.
To je ponekada istina, ali nije uvijek. Nicku je upalilo, nekome drugome neće. Nemojte vjerovati svakoj temi koju ste morali obraditi za školsku zadaću.
