'Voda je vrlo važna stvar, a mi se s njom izrugivamo'

- Sir Luka Bebić

I tako je planet Hrvatska ipak otkrio da se i ispod najdubljeg dna nalazi još veće - dno. Nije mu pri tome trebala pomoć uber-lude podmornice Richarda Bransona. Naime, naša Marijanska brazda je trenutak u kojem se kao najveći vizionar parlamenta predstavi naš Barba (englezi bi rekli Sir) Luka, čovjek koji ne propušta istaknuti važnost vode u našim životima, ali koji je ujedno svjestan i njene važnosti u budućnosti.

Barba Luka i razmišljanje izvan zadanih gabarita? Barba Luka i sagledavanje šire slike umjesto bavljenja sitnicama ega? Znam, nije ni meni lako to prihvatiti, stoga je pala sljedeća odluka - selim se u Portland. Ne želim u Osijek, makar gore s čašom vode možeš i po stotinu kilometara autom napraviti. Portland mi se čini nekako taman, imaju jednu profi sportsku ekipu, klima nije nešto, ali se dobro klopa i glazbena scena je zakon. I Barba nije najveći mudrac.

Imam i plan. Kako mi ovo ljeto u susjedstvo stižu Thermalsi, pokušat ću zbariti basisticu Kathy, a ako se ona pokaže otporna na moje đikanske fore, onda ću morati šarmirati Hutcha dovoljno da me primi na kauč za prvu ruku, dok se ne snađem. Što bi moglo potrajati, jer stopa nezaposlenosti u Portlandu nije malena. Jebiga, puno ovakvih protuha dolazi tamo zbog glazbe i života, htjeli bi živjeti od minimalca i uživati, ali premali je to grad da bi mu trebalo toliko pomoćne radne snage. Informatičari, medicinari, takvi su potrebni, a ne profesionalni berači šparoga.

Što nikako nije loše. Dapače, nemogućnost da odmah nađem pošten posao poslužit će mi kao dobar razlog da se što duže motam oko Hutcha ili Kathy. A što se više motaš oko njih, to su ti veće šanse upoznati nekoga iz, recimo, Sleatter-Kinney. Pa me tako Carrie ili Corin mogu angažirati kao statista u TV seriji Portlandia u kojoj se fino izruguju sa vlastitim snobizmom, hipijevštinom i alternativnošću.

Nakon što nekoliko mjeseci odradim glumeći drvo uz cestu (a za glumiti drvo sam itekako talentiran, pitajte samo moju ekipu s hakla), toliko ću dobro poznavati ekipu iz ovih arty krugova da bi se možda mogao uguziti i kao nekakva tehnička ispomoć ekipi iz Typhoona. Mislim, ima ih 12 u bendu i valjda im treba bar toliko ljudi da pomogne oko opreme. U početku ću naravno sve raditi zbog duha zajedništva, ali kada postanu popularni i sljedeća velika stvar, na konju sam.

Gle, ovaj bend na prvi pogled djeluje kao nekakva zapadnjačka verzija brass sastava iz Big Easya. Međutim, koliko god izgledali opušteno, njihov zvuk nosi itekakvu dramatiku i ambicije, a to su kao što znamo glavna obilježja uspješnih indie rock izvođača. Točnije, upravo je sposobnost da se ambicije i drama smiksaju tako da se izbjegne patetika i pompoznost glavna obilježja najvažnijih indie bendova zadnjih godina, Arcade Fire i Fleet Foxes (da usput kažem, malo sam osluhnuo novi album i zvuči jebeno dobro), a tu istu sposobnost iskazuje i Typhoon.

U biti, Typhoon ne samo da znaju biti dramatični i ambiciozni, nego u isto vrijeme uspijevaju zadržati i obilježje vesele skupine uličnih svirača, zvučati kao orkestrirani lo-fi početci Phosphorescenta ili country gotika Willa Oldhama, biti melodični poput Decemberistsa i emotivni poput Jasona Moline te usput mantrati poput Silver Mt. Zion uz dozu egzotike Calexica i egoizma Bright Eyes.

Samo nabrajanje svih ovih imena zvuči kao nametanje teškog tereta ne leđe jednom nepoznatom bendu, ali istina je upravo suprotna. Svi ovi tagovi definitivno nisu u stanju ni približno opisati svu ljepotu i bogatstvo zvuka koji se razlijevaju tijekom ovih 20-ak minuta glazbe. Da stvar bude luđa, iako se ova čudna skupina ljudi druži već godinama, ovaj EP im je tek drugo službeno izdanje. Naravno, nakon što sam čuo ovih 20 minuta odmah sam skinuo i lanjski sjajni album "Hunger And Thirst" kojega također toplo preporučam svima onima koji ne bježe glavom bez obzira kada čuju nekoga od prije spomenutih.

Ako je suditi po nekim trenutcima prvog albuma i ovoga EP-a, prije svega po fantastičnoj katarzi dugoj 8 minuta nazvanoj "Claws Pt. 1" u kojoj te rasture kombinacijom rasnog indie vokala i ludih glazbenih rješenja, sljedeći album koji je već u pripremi bit će pravi dragulj. Ujedno i indie hit, nakon čega slijedi i potpis za Sub Pop, pa osvajanje svijeta i dolazak do statusa kakvoga imaju Arcade Fire i kakvoga će uskoro imati Fleet Foxes. Jebiga, iz nekog razloga i u svoj ovoj užurbanosti i gomili informacija, mainstream teče svojim sporim tokom.

Stoga što reći za kraj nego da se vidimo za koju godinu na turneji kojom će Typhoon potvrditi veličinu i titulu prvog post-indie benda. Javite se slobodno ako budete na koncertu, ja ću biti onaj što nosi trombon i francuski rog.

www.wearetyphoon.com
www.myspace.com/wearetyphoon