Za Austina Lucasa, američkog trubadura među prijateljima poznatijeg kao Aca, prvi puta se nešto glasnije čulo prije tri godine kada je izdao album zajedno s Chuckom Raganom, liderom nekada sjajnih, a danas legendarnih, Hot Water Music. Iako je Chuck puno ranije jaukanje u jednom od najoriginalnijih post-modernih punk bendova zamijenio americanom, tek s Acom uz sebe akustični folk je obojao čistim country notama.

Aca je pak dijete iz ozbiljne i uspješne glazbene obitelji kojoj je bavljenje američkom kozmičkom glazbom namijenjeno od rođenja. Uz oca, majstora bluegrassa, od ranih nogu stekao je uvid u zakonitosti tog glazbenog stila, a, s vremenom, ga je obogatio osobnim štihom, dok je suradnja s Raganom pomogla da se kompletna stvar pomalo počinje usmjeravati prema nešto glasnijem folku kojemu bi netko dodao i pridjev punk.

Istina je da je Aca još uvijek daleko od punka, ali i da je ovaj zadnji album definitivno nešto najžešće što je do sada snimio. U početcima su njegovi pokušaji bili sramežljivo žanrovski, do te mjere ne-ambiciozni da je u potrazi za ugodnijim životom odselio u Češku (jep, to je ona zemlja u kojoj i dan danas, usprkos tome što ih razni Tuđmani nisu odvukli na dno, možete naći muškarce s fucama).

Međutim, kada mu je treći album, prvi s Raganom, konačno otvorio vrata šire publike, vratio se u domovinu svjestan da ozbiljna karijera glazbenika nije samo san. Novopronađena odlučnost i samouvjerenost donijele su ogroman pomak naprijed u zvuku, jer je Aca svoj country ovaj put svirao žestoko i strastveno, što su i danas najvažnija obilježja njegove glazbe. Koja nije ništa naročito originalno, sa već viđenim primjesama bluegrassa, folka i countrya s izraženim zvukom violine, ali koja zato nije ništa manje dojmljiva.

Od glasovne do sviračke izvedbe Aca dominira i novim materijalom, a posebno pažnju treba obratiti na trenutke u kojima električna gitara i riffovi nadglasavaju akustiku jer oni su jedini u kojima njegov vokal pada u drugi plan. Sad, ti momenti jesu rijetki, toliko da čovjek kada ih čuje pomisli kako je autor nekakav virtuoz na gitari, ali, istina je da njegova svirka više duguje hard rock klasici kakvoj se klanjaju i jedni Hold Steady nego nekakvoj post-HC razigranosti Ragana i sličnih starih panksa.

Očito je kako je Lucas od suradnje s Raganom naučio kako strastveno odraditi svoju rolu, ali isto tako i da nema namjeru okrenuti leđa americani. A to je bio zanimljiviji moment ove priče, ta mogućnost da, pored svih tih ex-punk rockera poput Ragana ili sjajnog Tima Barrya, koji je ulogu lidera najoriginalnijeg punk benda zadnjih 20 godina (Avail, naravno) zamijenio trubadurskom, Lucas krene u suprotnom smjeru - umjesto od punka ka countryu, od countrya prema punku.

Obzirom na sramežljivo iskazanu žestinu na ovom albumu očito da od toga neće biti ništa, ali takav dojam stječemo samo ako se baziramo na goli zvuk. Ako ćemo pak obilježjem punka, osim glasnih gitara i žestokog ritma, proglasiti iskrenost i strastvenost izvedbe bez obzira na podlogu, tada je ovaj naš Aca Lukas totalna pankerčina.

Što se materijala tiče, album otvara bluegrass rasturačina oslonjena na violinu i sjajan vokal nazvana "Run Around", na koju se nadovezuje mirni komad americane "Sit Down" podebljan pedal steelom, sjajnim refrenom u rangu jednog Billy Joe Shavera i melodijama i harmonijama od kojih bi svaki antitalent za ples poželio zgrabiti prvog potencijalnog partnera za stiskavac.

Pa opet imamo jednu sjajnu bluegrass hitčinu s ubačenim pop refrenom na način na koji to radi Chatham County Line, nakon čega slijedi prvi žestoki gitaristički moment. S solom ala Thin Lizzy, Lucas u ovim momentima zvuči kao miks Jasona Moline i Craiga Finna i to definitivno nije loše. Povremeni prizvuk melankolije ala Magnolia Electric Co. nije za čuditi obzirom da je na dijelu materijala svirala i Molinina ekipa. Kako Lucas nema pravi bend, dio materijala odsvirali su mu, uz Magnolia pajdaše, otac i ostala rodbina, a tu negdje su se motali i članovi Lucera, još jedni Raganovi frendovi, kako cijela priča ne bi otišla daleko od ove country-punk simbioze iskazane kroz Raganovu godišnju Revival turneju o kojoj ćemo još pričati idućih tjedana

"Nevada County Line" prekrasan je komad folka u rangu Van Zandta koji stvari vraća u žanrovske vode, slijedi još jedna laganija americana priča nazvana "Sleep Well" i u svakoj od ovih pjesama, usprkos svim prekrasnim harmama, kao najvažnija karika ističe se sjajan Acin vokal koji vlada predstavom od početka do kraja. Imamo tu do kraja još jednu bluegrass veselicu, pa novu rock bombu, ovaj put s Crazy Horseovskim riffom na Magnolio Electric Co. način (što će reći njonjaviji Crazy Horse riff, ali još uvijek moćan), jednu bluegrass laganicu i završnicu s folky tužaljkom "Somewhere A Light Shines" u kojoj se ravnopravno uz akustiku nadglasavaju i električna gitara i puhači.

Nakon svega ne ostaje druge mogućnosti nego proglasiti ovaj album još jednim graničnim remek-djelo americane. Sjajne stvari, sjajna svirka uz taman onoliko originalnosti i individualnosti da se razbije žanrovska monotonija. Kad dodaš još i kontekst u kojem se čovjek našao s ovim country-punk revivalom i svim ovim sjajnim imenima, ispada da Aca ne samo da ima talenta da ispriča priču, već sam po sebi jeste priča.

www.austinlucasmusic.com

www.facebook.com/austinlucasmusic

www.myspace.com/austinlucas1