Kada sam prošle godine prilikom jutarnjih shoppinga u iščekivanju noćnih nastupa na Primaveri naletio na dva seven-incha Television Personalities, "People Think That We're Strange" i "The Good Anarchist", zadovoljno sam konstantirao da ću napokon na vinilu imati nešto od ove grupe. Na coverima je pisalo kako su ploče objavljene 2007. i 2009. godine što mi je bilo poprilično čudno s obzirom kako sam mislio da se grupa do tada već raspala. Naime, "Don't Cry Baby...It's Only A Movie", deseti studijski album grupe izašao je još davne 1998. godine, a "My Dark Places", album iz 2006., više se doživljavao kao neki epitaf bendu, a ne službeni album. Da budem iskren, razmišljanje o porijeklu tih dvaju ploča nije me dugo držalo jer sam znao kako su Television Personalities tijekom svojih 'najboljih godina' bili hiper produktivni, izdavali za razne izdavače pa sam mislio kako neka od tih kuća želi zaraditi na novom valu shoegazinga na koji su (mislim na onaj originalni soehazing) TP uvelike utjecali. Da se odmah razumijemo, TP glazbeno nema previše toga s shoegazeom, ali da nije bilo njih pitanje je bi li My Bloody Valentine, Ride, Pale Saints i drugi imali gdje objavljivati svoje radove. Naime, Alan McGee, osnivač Creation Recordsa, više puta je izjavio kako je Creation osnovao pod utjecajem TP, odnosno kako bi njih i sve druge bendove koji su mu se sviđali upravo on izdao. A kako je shoegaze revival povukao za sobom i 'rubne' bendove, onda se pojavila i pomama za Television Personalities.

Utjecaj Television Personalities nije se vezao samo za velikog maga McGeea (LaMario, valjda ti je jasno koliko težine ima tvoje 'umjetničko' prezime kojim se potpisuješ na potlistine recenzije). Taj neki indie-psihodelični-pop-cabaret-rock Dan Treacya i ostatka Television Personalities opčinio je mnoge (čak i Kurt Cobain ih je spominjao kao bend kojeg jako voli slušati), a već sam negdje spomenuo kako su upravo oni, uz recimo Biff Bang Pow! ili A.R.Kane na neki način začetnici svega onog što se u glazbenoj Britaniji događalo krajem osamdesetih, odnosno početkom devedesetih. Utjecaj grupe širi se i van toga pa i MGMT na prilično dobrom zadnjem albumu (kojeg još nismo iz tko zna kojih razloga recenzirali) ima pjesmu "Song For Dan Treacy", a pričalo se kako je Treacy napisao pjesme i za prvi album Arctic Monkeysa.

Uglavnom, nakon što sam poput našeg McGeea potrošio karticu i po da bih se osvrnuo na minuli rad grupe koju recenziram (a ovaj put sam to stvarno morao napraviti jer znam kako mnogi nisu upoznati s radom Television Personalities), red je da kažem nešto i o novom albumu. Kao prvo, "A Memory Is Better Than Nothing" po ničemu ne odskače od dosadašnjih TP radova. U prvom planu su i dalje psihodelični Treacyevi tekstovi i ništa manje psihodelični zvuci njegove gitare. Potkrijepljeni glazbenom podlogom koja uglavnom zvuči poprilično jednostavno, a opet dovoljno zanimljivo Dan Treacy nas vodi u neke svoje nove doživljaje, misli i osjećaje, sada već u priličnim godinama koje je poprilično 'dobro' iskoristio. Naime, Treacy se šest godinama smatrao nestalim, a prije toga se potpuno 'posvetio' drogi i svim drugim porocima. Nakon toga je objavio već spomenuti "My Dark Places", ali sva njegova životna priča kao da se čita/sluša na ovom albumu.

"A Memory Is Better Than Nothing" obiluje prekrasnim minijaturama i potpunim ogoljenima osjećaja. "She's My Yoko" sa stihovima 'I don't want to be lonely; I just want to be vith you only' ili "You Don't Want Me" zvuče kao da ih je napisao i otpjevao Syd Barrett u postfloydovskoj fazi. "My New Tatoo" možda zvuči kao poziv u pomoć, ali u stvari je riječ o potpunom ogoljenju i želji za onim izvornim, dječje naivnim osjećajima. Želju za izvornim, stvarnim, a ne ovim sadašnjim, izopačenim Treacy izražava i u sjajnoj "The Good Anarchist" u kojoj gostuje Johanna Lundström te u "Come Back To Bed" u kojoj kaže 'there's no many of us left so we should stick together; leave the adults 'cause they like to worry about weather'.

Ima "A Memory Is Better Than Nothing" i nešto slabijih trenutaka, ali generalno riječ je o jednom od onih albuma u kojem se autor potpuno razgolitio, ponudio sebe samog slušateljima. Sve to pomalo podsjeća na Syda, a veći plus za mene nikako ne može biti. 'Dan Treacy is back and he's here to stay' piše na jednom sajtu u najavi ovog albuma. Hoće li ga opet uhvatiti multiprodukcija kao u osamdesetima i početkom devedestih, ne znam, ali i "A Memory Is Better Than Nothing" je sasvim dovoljan. Barem za ovu godinu.

www.myspace.com/tvpersonalities
www.televisionpersonalities.co.uk