Čitajući autobiografiju cijenjene hrvatske voditeljice Vlatke Pokos, "Život u raju", shvatio sam da (1) ni u najodioznijem snu sanjao nisam čitanje njene biografije, da ću (2) početi bilo koji osvrt prvonapisanom rečenicom te (3) koliko je nepodnošljivo teško opet i iznova spremati prtljagu netom prije polaska na luksuzna putovanja sa olinjalim sugar daddyjem. Ta poučna, razvidno goustvrajtana knjižica deskribira svakojake priče strave i užasa o novim početcima u svijetu ovom okrutnom i hladnom Vlatkinom, a sve bez bundi joj omiljenih. Dakle, isprva se čini kako čuvena Vlatka i kantautor dana Bill Ryder-Jones nemaju ništa zajedničko, ali Bill je, nakon 2007. godine i napuštanja sjajnog skauzerskog sastava The Coral, naučio štošta o spremanju prtljage, opetovanom pokretanju karijere i novim početcima.

Premda naslov drugog studijskog albuma gdina Ryder-Jonesa sugerira kako u njegovom srcu puše zao vjetar, istina je, percipijentski subjektivno, sasvim suprotna: "A Bad Wind Blows in My Heart" jedan je od prijemčivijih nosača zvuka u 2013. godini, dočim je autor istoga, oslobođen okova unutar grupnog stvaralaštva, pronašao vlastiti izričaj obilježen sve nazočnim prebiranjem po tipkama klavira i spokojnim te pristojnim prepričavanjem recentnih i ne tako recentnih životnih zgoda i nezgoda. Naoružan skromnim vokalnim mogućnostima, koje u jednom trenutku streme ka zapomaganjima Garyja Lightbodyja, a već u drugom ka mnogo ugodnijoj promuklosti Milesa Kanea, Ryder-Jones izvedbom nerijetko sjetnih skladbi kreira raspoloženje perpetualno sumorna filmskog uratka Érica Rohmera, ali slušanje BRJ-a nije isto što i gledanje Rohmera – nije sporo sušenje boje na platnu.

Ambivalentnost gdjekoje skladbe nije iznenađujuća ako znamo da je BRJ introvert nesklon upuštanju u razgovore o privatnom životu. "He Took You in His Arms", prvi singl s albuma, može se protumačiti na pregršt načina, predmnijevam, ali dva su, makar prvoloptaška, najrazvidnija: smrt i ljubomora. Naime, u jednom je trenutku kantautor sveznajući narator pomiren sa nesretnom sudbinom voljene osobe, koju je On uzeo k sebi, ali u drugom je tek klinac koji po prvi put dekonstruira ljubomornog muškarca, sebe: "Eyes will always open for the things they want to see..." riječi su zloguka proroka koji predviđa nes(p)retan kraj, gdje on nije On već on.

Inzistiranje na frekventnosti repeticije riječi napisanih može se porediti s onom Matta Berningera na prvih nekoliko albuma The Nationala, tj. kao da autor skladbi silno želi poslati poruku u svijet, ne bi li svi znali što osjeća, ali na trenutke zvuči kao da i samoga sebe želi uvjeriti da njegova turobnost nije neosnovana: "A Bad Wind Blows in My Heart", dio prvi i dio drugi, ogledan su primjer gorenavednog. No, zato su usko vezane blizanke, skladbe "Christina That's the Saddest Thing" i "You're Getting Like Your Sister", pripovjedački dragulji, u kojima se najjasnije ocrtava aranžmanski talent BRJ-a. Obje pjesme otvara tiha suradnja klavira i bubnja, a svako toliko, ritmično, u pravilnim razmacima, klaviru i bubnju pridružuju se ostali instrumenti, te time dolazimo i do najvećeg, ali i jedinog problema albuma: izostanak iznenađenja. Treba se i mora diviti autorovom razumijevanju skladanja i glazbenog naslijeđa, njegovoj zrelosti, ali sve dok je Đoković/Nadal/Murray, a ne Federer, bojim se da mu sve pogođene note neće pomoći da se istakne u toj rulji jednako kvalitetnih kantautora novije generacije.

Ponovno na početku, s prtljagom u ruci, na dobrom je putu.

dominorecordco.com/bill-ryder-jones