A.A. Bondy je od početka samostalne karijere kroz tri albuma polagano nadograđivao svoj zvuk koji se sve više udaljavao od klasičnog akustičnog storytellinga i besmislenog the next Bob Dylan novinarskog podmetanja. Ne znam dali se sjećate Willya Masona (iako bi njegova odlična "Oxygen" u prosvjednim prilikama bolje legla nego Bondyjeve ugodne podloge za neprospavane noći), ali sigurno ste više puta naletjeli na Conora Obersta i slične sljedeće Dylane. Bondy je nakon prvijenca "American Hearts" zasigurno zaslužio svojih pet minuta slave i tu izlizanu titulu, ali njegov nastup i zvuk su bili daleko od uvijek zanimljivih egzistencijalnih dubioza i drame jednoga Obersta i sličnih indie singer-songwriter zvijezda. A.A. Bondy je B liga, onaj sa svojim sigurnom hrpicom fanova i s povremenim vrlo dobrim neambicioznim izdanjima. Jednom su mi prilikom slanja delux izdanja albuma "Infinite Arms" od Band of Horses iz izdavačke kuće Fat Possum uvalili gratis Bondyjev drugi album "When The Devil's Loose". Kao, drago nam je da trošiš gomilu para na ove popularne beard rokere, ali poslušaj si i ovo niskobudžetno izdanje nekog tamo A.A. Bondya za kojeg sigurno nisi čuo. Ionako smo mu naštampali previše cedeova.

No, nije uvijek bilo tako. Ne računamo li polaganu, ali sigurnu uzlaznu putanju nakon samostalnog prvijenca "American Hearts", Bondy je prije samostalne karijere s bendom Verbena koketirao s A ligom. (Ovu sam faktografiju već jednom ispisao na ovim stranicama pa ću ju ovom prilikom samo ukratko ponoviti obzirom da mi Bondy od svojih bendovskih početaka do danas postaje sve draži kantautor čijim se albumima, s bendom i samostalno, redovno vraćam.) Verbeni je sredinom devedesetih privi album "Souls for Sale" producirao Dave Fridmann, a nakon njega uslijedili su ugovor s Capitol Records i producentska palica Davea Grohla. Usprkos tim sretnim okolnostima bend se nakon trećeg albuma raspao, a Bondy je nekoliko godina kasnije, primivši se akustične gitare, izokrknuo svoju zvučnu sliku.

Nakon hvaljenog singer-songwriter folka na "American Hearts", već su se na sljedećem "When The Devil's Loose" počele redati rokerskije numere na kojima je njegov raspjevaniji glas sve više podsjećao na one Ryana Adamsa i skoro zaboravljenog Josha Rousea (prestao sam ga aktivno pratiti nakon njegovog preseljenja u Španjolsku).

Na novom albumu ostaje Ryanova boja glasa, ali se Bondy potpuno odriče klasičnog storytelling folka u korist električnih reverb balada. Tako "Believers" donosi desetak pjesama koje kao da su napisane na samačkom putu od sumraka do zore. Dok s jedne strane prijeti mrak i nesigurnost s pjesama "The Heart Is Willing" i "Skull & Bons" te "The Twist" i "Hiway Fevers", koje svirkom podsjećaju na tamniju stranu pustinjskih instrumentala Billa Elma i njegovih Friends of Dean Martinez, ostatak albuma je gorko-slatki soundtrack za duge jesensko-zimske noći od nedjelje do četvrtaka. Bez velikih egzistencijalnih uzbuna, ali s dovoljno topline uz koju se možete ušuškati u vlastite benigne dubioze i lijepa sjećanja iz toplijih dana. Tako "Surfer King" i "Drmz" zvuče kao najbolje balade s "Jacksonville City Nights" Ryana Adamsa i njegovih The Cardinalsa, a posljednja "Scenes From a Circus" prelazi iz ambijentalnog uvoda u pospani doomerski finale albuma.

Mnogi će vam obožavatelji tvrditi da je "American Hearts" nenadmašan, ali pitanje je da li uopće ima smisla uspoređivati staro izdanje s onime što Scott Bondy postiže na posljednjem. Jačinu riječi sada zamjenjuje atmosfera. Iako nam se zbog toga može činiti da se sve dublje zakopava u zvuk koji mu nismo mogli predvidjeti nakon početka samostalne karijere, lijepo zaokružena atmosfera s albuma "Believers" nam ne daje puno prostora za zamjerke.

www.myspace.com/aabondy

www.aabondy.co