Peti po redu Revival Tour prije desetak dana protutnjao je Močvarom, što je više nego dovoljan razlog da se osvrnemo na ove godine objavljen album jednog od njegovih osnivača. Riječ je o Timu Barryu, članu originalne postave koju su uz njega i Chucka Ragana činili još i Ben Nichols iz Lucero, Tom Gabel (ili kako se već danas zove ta cura iz Against Me!) i Austin Lucas, a upravo je Tim uz Ragana kroz prve tri sezone bio jedini stalni dio rotacije i praktički pandan Raganu obzirom na punk pedigre (član legendarnog Availa u odnosu na Chuckov legendardni Hot Water Music) i kvalitetu pjesama (napravio jednako uspjeli prelazak iz punka u folk potvrđen na cijelom nizu sjajnih albuma).

Iskreno, nemam pojma zašto je zadnje dvije godine Revival ostao samo na Chucku kao poveznici s punkerskim danima '90-ih, ali, znam da mi je izuzetno žao što na zadnja dva toura koja su konačno došla dovoljno blizu da ih i pripadnici sub(ne)kulutre zvane Hrvati mogu popratiti, nije bilo čovjeka zaslužnog za meni neke od najboljih hardcore albuma ikada (a to su praktički svi albumi Availa). U svakom slučaju, šteta što se nisu bolje uskladili oko datuma turneje jer Barry je upravo album izdao i za Euro tržište i na turneji je po Engleskoj s Frankom Turnerom (zamislite kakva bi to petorka bila da su se u Čvari, umjesto iritantnog Kupinovskog i Emily Barker, našli Frank i Tim, tu već govorimo o Dream Team kvaliteti).

Album je inače u SAD-u izašao prije ljeta i s njim se Barry potvrdio kao svojevrsni Willie Nelson starih tetoviranih punkera s gitarama. Jednako kao što se Willie, svojim epskim konzumiranjem marihuane i sklonosti zajebanciji, nikada do kraja nije uklopio u odmetnički duh ostatka društva koje je uz dobru zabavu indirektno pokušavalo i utjecati na način na koji funkcionira sistem, bilo onaj uži kojega su i sami dio (glazbena industrija), bilo širi (društvo u cjelini, konkretno u njihovom slučaju odnos prema Vijetnamu i političkom ustroju), tako se i Barry na svojim albumima uglavnom više bavi alkoholom kojega konzumira u voljenoj Virginiji nego pokušajima da izgradi životnu filozofiju onako kako to na svojim albumima rade puno ambiciozniji pjesnici poput Ragana i Turnera.

Međutim, koliko god ponekad Turner, pa i Ragan, znaju zazvučati naporno u svojim djelima jer izgleda kao da nemaju drugu brzinu osim one najviše (URagan, s bojom glasa sveučilišnog košarkaškog trenera, ostavlja dojam čovjeka koji bi se oznojio dok pjeva "Tonku" Daleke Obale, a Frank vjerojatno ni najbanalniju uspavanku ne bi mogao napisati bez referenci na svoje visoko obrazovanje), tako i Barry zna ostati nedorečen zbog manjka sposobnosti da se prešalta iz „pomalo, pomalo“ stanja uma. Nigdje to nije očitije nego na novom albumu. Dok su ranije ploče, redom sjajni dokumenti singer/songwriter estetike novog milenija, uz dozu punka, folka i countrya donosile i bavljenje ponekom ozbiljnijom temom, posebice lokalnim specifičnostima – Barry stvarno obožava svoj Richmond i sve što ide uz njega, ali istovremeno se ne miri s njegovim lošim stranama – na novom albumu tema je honky-tonky život.

Barry tako većinu pjesama posvećuje anegdotama s turneja ili susjedstva, dok uz zdravu dozu humora pjeva o poznanicima, publici i sebi (a o zdravoj dozi humora zorno svjedoči i urnebesni cover koji izgleda kao uzorak zidnih tapeta u spavaćoj sobi Tomislava Karamarka). Prisutna je tu negdje i gorčina kakvu je zasigurno imao kao klinac dok se derao u Availu, ali ona ovdje ostaje u debeloj sjeni rezignacije nad ljudskom vrstom, pa tako i onom koja pohodi njegove koncerte. Jasno, ta rezignacija nije znak da se Barry predao – svaki udareni akord i svaki stih jasno poručuju da je ovo što radi njegov prvi izbor i da ga ne bi mijenjao za ništa na svijetu. Opuštenost je ovdje totalno iskrena, pa tako i čangrizavost (jedan kritičar ga je zbog grintanja čak nazvao Larry Davidom scene), a razlog svemu je definitivno zrelost pristigla s iskustvom i promjenom prioriteta (obitelj, madafaka).

Manjak Kristofferson/Jennings/Haggard ozbiljnosti s tri ranije ploče tako potpuno ustupa mjesto Nelsonovskom sarkazmu, a imati osmjeh na licu nakon što ste čuli jedan zajebantski stih nije ništa manje vrijedno od osmjeha kojega imate nakon što se susreli s nečim punim energije i strasti. Sve je to ionako dio života kojega, a Barry to nakon više od dva desetljeća na sceni dobro zna, nikada ne treba shvaćati previše ozbiljno. Kao što čovjek kaže u jednom trenutku, dobra stvar kad ti banka uzme kuću nad kojom visi hipoteka je ta da više ne moraš plaćati kredit. Amen.

Stoga, umjesto da pričam o pjesmama (jebote pas, "Amen" je stvarčina godine) i kopi-pejstam Barryeve tekstove, toplo preporučam svakome tko nema problema prigrliti ulogu luzera u ovakvom „povijesnom“ društvenom kontekstu (ergo, svakome tko ne shvaća ozbiljno Bruna Šimlešu i slične debile koji su uvjereni da imaju nešto za reći samo zato što su pronašli načina prodati se kao pašteta ili domestos), neka posveti desetak minuta gledanju/slušanju priloženih pjesama na jubitou (a tu ispod je i link na intervju). Tim Barry izdao je album u 2012., što je jedina stvarno bitna informacija u ovom osvrtu koju vam mogu dati (i ima smisla samo ako to slučajno do sada niste znali). To da se radi o četvrtom u nizu remek-djelu, podatak je koji ću, dopustite, ostaviti za sebe.

timbarryrva.com