Nakon što je više od desetljeća proveo proučavajući i koristeći se jednim od dalmatinskih poddijalekata kojim se uz njega koristi još samo Dragan Lukić LVKY (bez U s krilcima), naš hrabri esperantist Đibo ulovio se još jednog dijalekta. Ovaj put riječ je o takozvanom rusko-balkanskom engleskom kojeg uz njega pričaju legende Hollywooda, tj. Rade Šerbedžija.

 

Nakon genocida jadnih pčela provedenoga u žlicama čaja, Gibbo je krenuo u genocid izgovora engleskog. Nevjerojatno, ali njegovi stihovi na engleskom uopće nisu toliko loši. Štoviše, doznajemo da je on čovjek koji je zaostao u osamdesetima prošlog vijeka, ima tu čak i angažiranih pjesama o djeci s oružjem. Al' brate izgovor služi na sramotu cijelom obrazovnom sustavu bivše nam Jugoslavije. Trudeći se ne zvučati kao pijani Rus ili ona sramota od glazbe Gogol Bordello, naš Đibo pada u zamku Hrvata koji pokušava pričati k'o Amer. Npr. ALWAYS je uvijek OULVEJZ, s naglašenim OU, a da sada idem nabrajati ostatak takvih vrhunskih PRONAUNSIJEJŠNA ne bi stalo na ionako mali server pot liste.

Sigurno vas zanima i kako to zvuči. E pa napokon izostaju sitari i afrički instrumenti rađeni od jakovih prepucija. Na žalost, kako je i sam Đibo rekao, on je čovjek iz osamdesetih pa i album zvuči kao kad čovjek iz osamdesetih pokušava producirati moderan album. Ono, zamislite Zucchera da ide snimati novi "rock" album, ili ZZ Top koji su takve stvari i snimili u osamdesetima, ono stavim gitaru pa ubacim i synth i to je brate moderno. Iznimka je najavni singl u kojoj se Gibbo obraća vrani ili kako bi on rekao KROU. Ta pjesma zvuči kao da su se Eddie Vedder i Jack Irons nagutali gljiva na snimanju albuma "No Code", napisali pjesmu, snimili je, probudili se ujutro, skontali koliko su zabrijali i onda master spremili u bocu i pustili da pluta oceanima. I onda je Gibboni nađe dvadeset godina kasnije i upali mu se lampica: Jebote pa nisam znao da se danas snima ovako kvalitetna glazba, kako dobro zvuči ovaj hrapavi glas, a tek violina, brale world music i rock u isto vrijeme, to je to.

Od kad se Đibo iz Splita pojavio na sceni van "remek djela" Osmi putnik, mislio sam da je zločinac, onako kao osoba. Danas mislim da čovjek stvarno iskreno piše i vjeruje u to što pjeva, ali na žalost, to je još uvijek zločin, glazbeni. No, ne bi bilo loše opet podsjetiti da je za dovršetak Gibbonijevog izleta u nova jezična bespuća HDS dao 150 tisuća kuna, novca koji je mogao biti potrošen na mlađe bendove, koji znaju engleski. Ili su Đibi barem mogli dati novac dodijeljen na ultrabrzom natječaju ranije, da si plati tečaj govornog engleskog.

I još da se ubacim na vlak pristupa EU i iskoristim političku usporedbu: ovaj album je najbolji odraz kako naš premijer zamišlja RH. Na brzinu ispeglano, ofol moderno i s kurčenjem poznavanja stranih jezika, a zapravo riječ je o ispraznom djelu koje je zadnji put bilo u korak sa vremenom osamdesetih godina. To će biti jasno svakome nakon samo jednog slušanja, osim Aleksandru Dragašu. No i on je svoje najbolje dane doživio osamdesetih.