Buck 65 20 Odd Years Warner 2010.
"20 Odd Years" je serija EP-eva Buck 65-a. Jednog od simbola anticona koji nikad pravo nije bio dio anticona, perjanice kanadskog alternativnog hip-hopa kojemu zadnjih 15 godina po malo čemu pripada, te nostalgičara i romantika kojeg određeni reperi toliko kopiraju radeći tako zaboravljivu trendovsku glazbu da bi im trebao biti bed uvrstit ga pod 'influences' na majspejsu.
Predstavljanje Buck 65-a na pot listi je čini se već odrađen posao. Njegov projekt Bike For Three! smo proglasili albumom 2009., a album "Square" (Warner, 2002.) pak postavili na 72. mjesto ljestvice 100 albuma desetljeća, čak ga je Brodie dva puta spomenuo pišući o Charlotte Gainsbourg i Abdominalu, i tako dalje. No smatram da Buck zaslužuje jedan pošten komad teksta u kojemu bi se kome dalo na slobodu raspredati o njegovoj karijeri, stilu, značenju, zanatskom hip-hop dijelu i tako dalje. Nešto slično sam ja (manjkavo u svakom pogledu) već napravio kada je tema bila Bike For Three!, i zapravo me ništa ne sprječava isto ponoviti, jer tri EP-a o kojima trenutačno pišem nisu ništa epohalno pa da imam potrebu štediti na veznicima kako ne bih probio snooze limit od dvije i pol kartice. No ostavljam mogućnost da će se pojaviti neki novi "Vertex" (Four Ways To Rock, 1998.) ili "Man Overboard" (anticon., 2000.), nešto što bi mi značilo koliko su mi ta dva albuma značila kada sam imao šesnaest godina.
Jedino što mi umanjuje nadu da će se takvo što dogoditi jest zapravo sumnja u to da danas nešto mogu shvatiti tako ozbiljno kao što sam mogao kad sam bio tinejdžer. No da nije bio Buck 65-a, najvjerojatnije bi bilo nešto drugo. Takvi smo kad smo tinejdžeri. Iako, gledajući unatrag, ne mogu ni pokušat zamislit si to doba bez Bucka. Jer sjećam se kako sam dugo glazbu (pogotovo hip-hop) mjerio po tome koliko mi je dobra u odnosu na Bucka. Znam i da mi Buck bio veliki motiv tome da se vratim istraživanju 'klasičnog' hip-hopa 90ih i posuđivanju torbi CDa od Brodie-a po njegovom gotovo nepogrešivom čulu za prosudbu o tome što bi se meni moglo svidjeti. I drago mi je da je moja srednjoškolska opsesija bila i ostala baš Buck. Također, izvjesno je da su Buck 65 i njegova nemjerljivo značajna uloga u generiranju mojeg glazbenog ukusa dobrim dijelom krivi za Brodievu fatalnu pogrešku pozivanja moje malenkosti da piše za pot listu prije kojih godinu i pol.
Zbog gore nabrojanih i nenabrojanih razloga, nakon cirka kartice teksta, odlučujem pokušati malo štediti na riječima i u ovih manje od tisuću znakova što mi preostaju do snooze limita reći što mislim o ovoj seriji EP-eva.
"20 Odd Years" je zamišljen kao serija EP-eva koja bi kako Buck sam na svojoj stranici kaže trebala proslaviti činjenicu da mu je ovo dvadeseta godina 'in the game'. Za sada su izdane tri ploče, a ako se pitate zašto nismo pričekali dva mjeseca pa da serija završi, odgovora su dva: Tada bismo osjećali pritisak da moramo reći nešto pametno i napisati nekakvu sintezu nečega što em nije baš homogeno (dva termina iz kemije u istoj rečenicu su slučajnost), em zahtjeva veći trud nego što sam ja voljan uložiti. Drugi razlog je taj što ćemo ovako sigurno biti prvi koji će se osvrnuti na seriju u cjelosti. Trebao sam to napraviti nakon prvog EP-a.
Otkad je izdao "Secret House Against the World" (Warner, 2005.), Buck je svoju diskografiju uspio uvećati za nešto više od deset brojeva. Što albuma, što mikstejpova, što singlova i EP-eva. Svako izdanje je kao i ranije otkrivalo neku (valjda samo za pobožne fanove) radikalnu promjenu u pristupu ili ono zbog čega je Buck 65 dvadeset godina uspio ostati zanimljiv, neku sasvim novu ideju o tome kako i o čemu raditi pjesme. Bilo službeno izdanje, besplatni download ili prateći merch na turnejama, i koliko god kod pojedinih izdanja možda na prvo slušanje nasumično kompilirano, reflektiralo bi više ili manje uvjerljivijo, bolje ili lošije nove ideje.
Koju je ideju Buck ganjao ovom serijom, i je li uopće išta ganjao, uz sav trud, nemam pojma. Da se razumijemo, većina stvari je dobra. Par ih je stvarno dobrih, ima nekoliko ekskurzija u neke nove teritorije koji nisu po mojem ukusu, ali ništa što bih mogao popljuvati. A je li ovakav projekt simptom gubljenja inspiracije i fokusa? Ipak se bliži četrdesetoj. Ne znam. Ne bih rekao. Vjerujem da nije. Možda sam ja taj kome manjka fokusa, možda mi je sve prefriško. Kako bilo, i u najcrnijem scenariju, siguran sam da ću se još naslušati dobrog Bucka. Koliko možda manje ovisi o materijalu koji će izdavati a više o tome koliko ću ja hranit svoju opsesiju. Idem naručit sva tri. I majicu.