Ah, te igre riječima, nazivima ili čime već. Kada su efektne, onda ljudima ostanu dugo u sjećanju, a kada su neoriginalne/isfurane/bezlične, onda ljudi na njih gledaju kao na nešto nedostojno njihove pažnje. Recimo, ako ste pomislili kako je slovenska grupa Carnaval svoj novi album nazvala "2" iz razloga što je to njihov drugi album, prevarili ste se. Zapravo, možda i niste. Dakle, 'dvojka' je trebao biti drugi album za Carnaval, ali kako se prilikom miksanja njihovog prvog albuma, tamo negdje 2006. godine, cijeli materijal izgubio, ispada kako je "2" za pravo 1 - prvi album za njih. Zbog čega nisu snimili ponovo taj izgubljeni materijal, je li taj materijal uopće postojao i zbog čega su čekali čak tri godine za objavljivanje ovog albuma, pitanja su za koje ne znam odgovore.

I sada, kada znate ovu pričicu, je li vam 'dvica' u nazivu albuma dobra fora ili ste kolutali očima kada ste ovo čitali? U biti, koliko je to uoće bitno u recenziji jednog albuma? Zar ne bi glazba trebala biti jedino važno kada se o tome radi?

E pa, glazbu koju izvode Carnaval nazivaju stoner-rockom, a ja bih je radije nazvao grungeom, ako taj naziv postoji i ako su nazivi za glazbu uopće potrebni. Na grunge prije svega podsjeća glas pjevača Aža koji neodoljivo podsjeća na pokojnog Layne Stanleya što nikako ne može biti loša stvar. Grungerski je i zvuk kojeg Carnaval proizvodi, ali eto ako je naziv 'grunge' out, a 'stoner-rock' in, onda je Carnaval slovenski stoner-rock bend (digresija: ja sam oduvijek u nazivu stoner-rock tražio neko objašnjenje koje ne bi vodilo ka rock glazbi za napušene jer u tom stadiju svijesti postoji cijeli dijapazon glazbe koja bolje odgovara trenutku od nekih distorziranih gitara i lijenog pjevanja).

Prije nego kažem bilo što drugo o samom albumu, moram istaknuti jednu činjenicu koja me jako smeta - predugo trajanje pjesama. Najkraća pjesma na albumu traje 13 sekundi manje od punih 5 minuta, a gotovo svaka ima najmanje pola minute koje su potpuno nepotrebne. Recimo, uvodna "Big Sized Man" odličnim ritmom i pjevanjem razbija na prvo slušanje sve tamo do kraja četvrte minute. Posljednjih 80-ak sekundi u kojem se javlja instrumentalna dionica bez jasne ideje i nepotrebna dodatna vokalna dionica nisu pjesmu uspjele sjebati do kraja, ali su je dobro uprskale. Slično se ponavlja i u "Sweet Sign Of Solitary Mind" kada dvije minute do kraja pjesme počne dosadna solaža, a Carnaval su očito mislili kako to nije dovoljno pa su na samom kraju ubacili i 15-ak sekundi iritantnog smijeha. "Whoes Shoes Are Mine?" bi, da traje dvije i po minute kraće bila sjajna distorzirana laganica, ali ovako se u 'dodatku' totalno promjenio ritam i naveo slušatelja da izgubi nit. Viška ima i na nekim drugim pjesmama, ali oni traju nešto kraće pa ih je lakše probaviti.

I sad, po ovome što sam napisao u posljednjih nekoliko rečenica, čovjek bi shvatio kako su Carnaval loš bend. A nisu. Jer, te dobre dionice spomenutih pjesama kao i one kojima ne treba ništa izbacivati (prije svega "Director" i "Thousand Lights"), Carnaval su odlično odradili. Iako previše ne volim stoner-rock kao glazbeni žanr (rješenje zbog čega je to tako je vjerojatno pojašnjeno u zagradi na kraju trećeg pasusa), "2" se u mojem playeru zadržala puno više puta nego je to bilo potrebno za napisati ovu recenziju. A činjenica kako sam u nekim trenuctima prebacivao na početak slijedeće pjesama, možda govori i o meni, tko zna. A možda su Carnaval pri snimanju albuma trebali 'unajmiti' nekog producenta koji bi ih upozorio kako nema potrebe za traženjem kruha preko pogače, odnosno dodatnih melodija i ritmova preko već dobro odrađene pjesme.

myspace.com/carnavalbaraka
carnaval.si