Kroz posljednjih nekoliko godina američki se underground polako počeo okretati prema klasičnom rock naslijeđu prekrasnoga kontinenta, ali tako da su bendovi koji su se s njime bili spremni uhvatiti ukoštac svoj rad i dalje modelirali prema nezavisnim postulatima. Jedni su se naslonili na Springsteena, drugi na Eagles, treći na Lynyrd Skynyrd, četvrti na Neil Younga, peti na sve njih skupa, šesti ni na koga konkretno. Najvažnije je što su najbolji od njih preuzimali samo zvuk i okvire, koje su punili vlastitim idejama, svježima i zanimljivima - naposljetku, dobra pjesma je dobra pjesma, a meni zaista pri tome ne smeta činjenica što sam je eventualno čuo i ranije.

Neki od iskusnijih konačno su napravili korak prema malčice široj prepoznatljivosti (Drive-By Truckers); drugi su svoj arty spoken word rock reducirali za umjetničke pretenzije i sviračku nekompetenciju, osnovali novi bend i postali miljenicima fanova inteligentnog rocka diljem svijeta (The Hold Steady); treći su manjak perspektive bivanja običnim garažnim bendom iz Jerseyja nadoknadili sjajnim pjesmama i u nepune dvije godine gotovo dovršili prijelaz u mainstream (The Gaslight Anthem). Bendova je more, ova tri spominjem samo zato što se svaki od njih na određeni način - neću elaborirati, to je ionako važno samo fanaticima koji sve to ionako znaju - može povezati s junacima ove recenzije.

Lucero su cijelo desetljeće snimali i izdavali odlične albume zvukom na pola puta između cow-punka i southern rocka, ali ih Evropa jednostavno nije popušila. Male su šanse uhvatiti ih na koncertu čak i u Beneluksu ili Skandinaviji, a njihove albume na aktualnim listama desetljeća nećete naći niti na onoj LaMaria McGeea, zbog čega iznosim oštru i razočaranu prosvjednu notu! Eto, neki pobjeđuju, Lucero uglavnom gube, ali alfu i omegu benda, Bena Nicholsa, nije pretjerano briga - 'So what if all my heroes are the losing kind? Hell, we ended up with nothing but we put up a fight.'

U Americi je situacija, kao, malo drugačija. Logično, godine beskompromisnoga neprestanog turiranja i pjesme satkane od krvi i suza bendu su pridobile odanu armiju fanova, iako je prije riječ o partizanskim jedinicama, negoli dobro organiziranoj, brojnoj soldateski. Međutim, potvrda one stare kako se upornost isplati došla je neočekivanim potpisom za major etiketu, pa je novi, izvrsni album "1372 Overton Park" objavljen za veliki Universal. Godine nezavisnih ratova daleko su iza nas, pa ovaj potez i nije izazvao neku buru negodovanja (niti onu odobravanja), ali Universalov mi rezon nije pretjerano jasan.

Bendov jest, mislim kako im je barem jednom (iako je ugovor potpisan na četiri studijska albuma) u životu bio gušt snimati bez brige o pokrivanju troškova, s garancijom objavljivanja snimljenog materijala. Osim toga, za Bena Nicholsa i njegovu bandu ionako se ništa nije promijenilo - pravoga diskografova interesa za pokušaj čvrste promocije benda nema. Nije da bi im odgovarao spot u režiji Spikea Jonzea, ali isto je glupo da su jedini video-uradci koje možete vidjeti oni fanova. Da ne spominjem kako na recenziju nove ploče još nisam naišao ni u Uncutu niti na Pitchforku, kao da se nalazi isključivo u domašaju fanatičnijih blogova. Nicholsa to pretjerano ne zanima - 'Would you give it all away for what you want to do? Would you keep on going if you couldn't make it through?'

On bi. U oba su navrata citirani stihovi iz "What Are You Willing To Lose?" jednog od nosivih stupova nove ploče, odlične ilustracije kako iskonskog Lucero identiteta, tako i zvučnog aditiva kojim je bend zasladio novi album. Standardna je to, ujedno i standardno divna i popaljiva, Lucero rokerica s natruhama ubrzanog country twanga, himničkim refrenom i kotrljajućim ritmom. No, naglaske na krajevima stihova u strofama ne podcrtavaju gitara ili klavir, kako se to od ovog benda očekuje, nego - jednako kako je to nagovijestila i prethodna pjesma "Smoke", uvodna panorama o ljubavnim potragama neznanih i prelijepih - brass sekcija.

Da, dobro ste čuli ili pročitali ako album niste slušali - novi album Lucero obiluje trubačkim aranžmanima, kojih nema samo na trima od dvanaest pjesama. Za jedan country/rock/punk bend reformiranih propalica dobrih srdaca svakako je riječ o neočekivanom dodatku, ali za jedan bend glazboljubaca iz Memphisa, odanih tradiciji, nipošto ne. Ben Nichols je oduvijek bio autor koji je inspiraciju tražio vozeći se u svojem Chevyju, materijale za svoja istraživanja rokerskih i američkih arhetipova (koji su zapravo jedno te isto) nalazeći u odrazu retrovizora. Pogledavši još malo više unazad, svome je bendu pronašao zanimljiv put prema naprijed. Mislim, pa čak su i njegovi omiljeni The Replacements jednom bili navratili u Memphis po dozu njegove tradicijske patine! U jednoj od dviju najboljih pjesama ploče, junakinja po povratku kući nakon ludoga noćnog izlaska čak i sluša "Pleased To Meet Me"!

Gunđanje jednog dijela fanova o mogućoj izdaji nekih eteričnih izvornih načela utišano je samom kvalitetom pjesama i vrhunskom realizacijom prvotne ideje. Lucero nisu pokušali novim instrumentalnim sredstvima prilagoditi sebe, nego su ono što najbolje rade - a to je miks nesputanog rokenrola južnjačke krvi kojoj ljubav treba i ljupkih country balada otpjevanih napuklim glasom čovjeka kojemu trodnevna brada naraste već koji sat nakon brijanja - samo nadogradili još jednim sklopom instrumenata. Brže pjesme uz trube doista djeluju opuštenije, sporije uz njih imaju kapacitet za više srcobolje.

Tročlani tim brass-aranžera čine Rick Steff, prijašnji česti suradnik, na omotu nove ploče naveden i kao punopravni član grupe, te legende Jim Spake i Marc Franklin. Spakea se moj tata sjeća s ploča Solomona Burkea i Johna Hiatta, ja ga najviše volim zbog suradnje na nezaboravnom "The Greatest" Cat Power. Jedina razlika u ovim soul pokušajima rock majstora leži u tome što je "The Greatest" nedvojbeno najbolja ploča Cat Power, dok "1372 Overton Park" ipak nešto sitno kaska za "That Much Further West". Razlog tome leži u "Sixes And Sevens", glomaznom i smotanom komadu skynyrdovskoga boogie-funk gaženja, jedinoj pjesmi koju bih komotno mogao preskočiti prilikom slušanja albuma, ali što ipak nikada ne radim jer sam propisima vođen albumski čovjek.

Dobro, ako već i jest spremno pristao na glazbeno odavanje počasti slavnoj gradskoj prošlosti, bilo bi previše od Bena očekivati tekstualno preusmjeravanje ka novom dijapazonu tema, niti bih to od ovoga kroničara luzerske romantike ikada poželio. Njegov heartbreak rokenrol pripovijeda o barskim mušicama željnima ljubavi, vezama koje se ne mogu nastaviti ali koje nitko ne zna prekinuti, ljubavnicima koji bezuspješno pokušavaju pobjeći od svojih pogrešaka, djevojkama koje više ne žele nositi štikle, gradskim legendama sitnog kriminala. Ne znam što je to u Memphisu da glorificira stare vucibatine, ali "Johnny Davis" je naposljetku ispao mila majka prema Allenu Iversonu (ne želim da me se optuži za nedostatak NBA referenci).

Naravno da je to svijet koji je lako romantizirati ako ga ne poznajete osobno, iako nisam siguran da Nichols baš nikada nije odradio par-dnevnu turu po zamračenim barovima i pripadajućim sadržajima. Kao čovjek iz daleke Hrvatske, taj svijet i pušim baš zbog toga što postoje ljudi poput Lucero, koji ga u svojim pjesmama čine primamljivim i atraktivnim. Ono, uništi se da bi se najbolje upoznao.

U tome smislu najluđe iznenađenje jest glavna junakinja jedne od najboljih pjesama albuma, kojoj je Ben namijenio jedan od svojih uigranih scenarija. Čim sam bio pročitao da se jedna od novih pjesama tada još uvijek nadolazeće ploče zove "The Devil And Maggie Chascarillo" poludio sam od sreće. Ne znate li tko je dotična dama, trk po stripove Jaimea Hernandeza, čeka vas jedan prekrasan i nevjerojatan svijet. Jebiga, ne mogu si pomoći, uvijek me razveseli činjenica da s glazbenicima koje volim dijelim određene opsesije. Još kada sam naposljetku i čuo ovaj razigrani pop-rock komad koji nije teško prošvercati na neki imaginarni Staxov bestof, veselju nije bilo kraja. Zapravo, riječ je ujedno i o najboljem lakmus-testu mogućnosti voljenja Lucero. Ako smatrate da stihovi 'Maggie the mechanic, punk rock girl, lonely saint. Who woulda thought it was gonna turn out this way?' predstavljaju tek klišeizirano blebetanje bez pravog smisla, bend ni ne morate slušati. Ja ću dotad svaki put ovaj refren pjevati naglas, čak i pod cijenu da me jutrima dok idem na posao prolaznici malo čudno pogledavaju.

Soul pečat albuma najvidljiviji je u dvjema blizankama, baladama "Goodbye Again" i "Darken My Door", koje me uvelike podsjećaju na film "Beautiful Girls", ali preko asocijacije na njegov soundtrack. Naime, njihov spoj rokerske mačo poniznosti i tople brass transcendencije kao da je preslikan iz nezaboravne obrade Frederick Nightove "Be For Real", kojom su Greg Dulli i The Afghan Whigs bili po tko zna koji put iskazali svoju odanost žanru koji je gotovo nemoguće ne voljeti.

No, najnježnija balada i najbolja pjesma albuma ipak je odjevena u prokušano Lucero ruho. Nazvana po uletu kojim je u nekoj kockarnici veliki Townes Van Zandt zbario svoju treću suprugu, te obogaćena aluzijama na njegove željeznu kožu i benzinski dah, "Hey Darlin' Do You Gamble?" je naprosto prekrasna i neodoljiva western melodrama - 'There's no map, shows where I'm going. And I can't say just where I been. But with you girl by my side, lord. There ain't no game I can't win. Now I believe you should run with me for a while.'

Prilično sam siguran da je onaj problematični stažist laboratorija za konstrukciju glazbenih žanrova, češće odjeven u kožnu jaknu negoli u bijelu kutu, prilikom kovanja termina country-soul na umu imao upravo ovaj, rastapanju namijenjen, sudar Steffovog hammonda i pedal steela majstora Todda Beenea, preko kojeg Ben po tko zna koji put svoje srce ostavlja na vjetrometini - 'I know you don't know what odds I got. But intuition sure counts for a lot. Now you looked me square in the eyes more than once tonight. I figure you and me we'll make it just fine'. To je to, ne može ljepše. Pjesma godine, bez ikakve sumnje. Ajde, barem u kategoriji razaračica za ljude koji u glazbi traže emocije a ne inovacije, jer su u kategoriji originalnog bučanja za ljude koji više vole inovacije od emocija Fuck Buttons ipak predaleko odmakli.

Za kraj, Ben Nichols nam je ostavio "Mom", koja album završava na način koji je patentirao još s "The War" na albumu "Nobody's Darlings" - nakon rokijanja strasti se smiruju dirljivom posvetom - i koja bi je lako mogla zamijeniti na krajevima koncerata (samo da ih vidim uživo, bilo bi mi svejedno koju će odabrati!). Izvedena u stilu Benova ovogodišnjeg solo predaha, EP-ja "The Last Pale Light In The West" (također najtoplije preporuke), na bilo kojoj drugoj poziciji u rasporedu prilično bi stršila, ovako svojim izravnim obraćanjem majci albumu dodaje još malo osjećajnosti i opipljivosti. Dvije su to kategorije u kojima je Ben ionako najjači, koje mu zanijekati ne mogu ni oni kakvima je ovaj tip rock'n'rolla odavno postao passe (iako se najčešće pokaže kako oni koji propovijedaju njegovu prolaznost i ponovljivost rock zapravo nikada nisu ni slušali?!).

S obzirom na njenu nešto poliraniju površinu, ja se iskreno nadam kako će se Lucero ovom pločom uspjeti uvrstiti barem u red onih koje prepoznaju i forward-lookeri iz prethodne rečenice. Valjda će to onda značiti i pristup onima koji bi ih, s obzirom na svoje preferencije, lako mogli voljeti. Meni je oduvijek bila dovoljna samo patetika ovoga kova - 'Falling in love to the sounds of the city. All these streets lead me always back to you. No need to be shy, you're looking too pretty. Please tell me what should I do.'

www.luceromusic.com
www.myspace.com/lucero