Danas se čini kao savršen dan za pisanje o albumu koji nosi naslov "12 Bit Blues". Vani je brutalno tmurno, snijeg više kiši nego što sniježi, noći su još uvijek dulje od dana, a novine su pune prepucavanja egoistične, uvrnute babe i čovjeka koji je na tjeralici prirodoslovnog muzeja. Izgubljena karika je nađena. Karike čak. Lanac. Svi znate gdje su, ali se bojite pogledati. Shvaćam vas. Uz sve ovo imam i osjećaj kao da mi srce brije na speed metal, a želudac na doom. Duga priča. Kid Koala, s druge strane - ne priča. Bar ne ustima ili kompjuterskom tipkovnicom.

'It's a dangerous man that speaks with his hands'. Stara DJ poslovica (sori ortodoksni laptoperi, vi se tu ne računate). Kid Koala je fundamentalist crkve Vinila. Acetati 3:19: 'Tada je Emil Berliner podigao ruke i u njima je bio crni disk.' Koalu je od malih nogu privlačio taj disk. Nakon mjeseci raznošenja novina skupio je novce i kupio svoj prvi 'pravi' DJ gramofon; Technics 1200. Gramofon je polovno kupio u frizerskom salonu koji ga nije koristio. Nakon toga kupio je 4-kanalni kazetaš na kojem je snimio svoj prvi album "Scratchscratchscratch" radi kojega je dobio ugovor s Ninja Tuneom na kojem i dan danas, desetljeće i pol kasnije, izdaje albume.

Albumi Kid Koale su rijetko samo albumi. Njegove ploče se uglavnom prezentiraju kao stripovi s pločom ili šah s pločom ili u slučaju "12 Bit Bluesa" origami gramofon s pločom (deluks izdanje) ili set domina s pločom. Gramofon stvarno radi. Isto tako Koalini albumi nisu ono što čovjek očekuje od DJ albuma. Njegovi sample + instrumentalni potpuriji daleko su od Mixmaster Mikeovih svemirskih signala ili Rhettmaticovih skrečeva preko tipičnijih hip hop podloga ili Crazeovih drum n bass partijana. Koala gradi svoje podloge čini se sve češće na blues frazama i motivima. Kulminacija upotrebe ovog žanra kao osnove,logično, nalazi se upravo na prošlogodišnjem "12 Bit Blues"-u.

12 pjesama posljednjeg albuma prolete (pre)brzo. Pjesme koje su nauho s puno ljubavi i pažnje građene u, ako je vjerovati slikama, prekrasnom studiju koji između ostalog ima i jukebox koji svira kazete i kultni (slin slin slin) Emu Systems SP 1200 kojega su mu davnih dana preporučili Money Mark, Dan the Automator i Mario C. Skrečanja ima dovoljno kako bi se zadovoljilo moje disleksično srce, ali na Koalinim pločama naglasak je uvijek na cjelinu. Uostalom, u 2013. nitko ne dovodi u pitanje njegove turntablist vještine, jer to bilo kao da dovodite u pitanju Šukerovu vještinu prežderavanja samo zato jer vam se ne unosi s janjetinom eksplicitno u facu.

"12 Bit Blues" u svojoj obojenosti bluesom u vinilnom formatu sadrži zanimljivost koja može i ne mora biti namjerna (ili je samo produkt mog antisluha). Određen broj pjesama su svojim vokalnim dionicama recenzentu zadale muke u određivanju da li se ploča treba okretati na 33 ili na 45 rpm-a. Ambivalentnost u izboru vokala uključila me u reprodukciju materijala na način na koji se nisam nadao. Čas brži čas sporiji vokali unutar jedne numere svaki put iznova pozivaju na analizu i pitanje je li moguće da je Kid K. stvarno napravio album na način da se svaka druga stvar (ili dio unutar pojedine stvari) vrti na drugom rpm-u.

Kanađani su, i to sam već u nekoliko navrata napominjao, neki jako dragi ljudi. Imamo primjer MC Abdominala koji je sve suprotno hip hop aroganciji i blingu bilo kakve vrste. A zatim i Kida Koalu. Koji radi svoje audio skečeve i kolaže popraćene skrećanjem. Njegova glazba je odličan primjer kako DJ-i još mogu pristupiti svome poslu i stvaralaštvu. Nepretenciozno, ali nikako ne i neambiciozno, jer Kid Koala je sve samo ne lijen lik. Njegov rad se proteže i na likovnu i na vizualnu umjetnost, a već u sljedećem trenutku će rokat tulume vrteći Cypress Hill, Tears For Fears i Slayer na tri gramofona koordinirajući plesni podij svojim već uobičajenim plavim Rane mikserom.

www.kidkoala.com
facebook