Jebo te led, kakva smo mi predivna zemlja. Zemlja u kojoj čak ni likovi koji izmišljaju lažne vijesti u pokušaju satire, ne mogu nadmašiti realnost. Prije desetak dana na News baru se pojavila 'vijest' da je Gibonni nakon 15 godina odlučio snimit' album na hrvatskom jeziku. I tako se svi lijepo nasmijasmo na njihovu foru i činjenicu da Đibo stvarno pjeva na dijalektu koji ne koristi valjda nitko u Dalmaciji.

I onda se pojavi Hrvatsko društvo skladatelja i zasere motku. Na nekakvom natječaju za sufinanciranje naših izvođača u inozemstvu, koje je trajalo od prosinca do siječnja, nešto malo više od mjesec dana, stručno povjerenstvo u sastavu Pecotić, Juranić, Kabiljo (Alfi, ne Ilan) te uz pomoć, pazi ovo, stručne službe HDS-a, daje našem Đibi 150 tisuća kuna za snimanje albuma.

U prijevodu društvo, koje se financira iz para od ZAMP-a, daje Đibi, koji inače u Splitu žica kunu za kavu i živi na kruhu i vodi zbog svoje umjetnosti, 150 jebenih tisuća kuna za album na stranom jeziku.

Tako Đibo, za čiji ti jezični izričaj i inače treba riječnik stranih riječi, dobija pare koje se skupljaju na račun harača. Koji će na kraju biti rezultat - još jedan Gibonnijev preproducirani world music kolaž na kojem će sitar svirati najpoznatiji indijski kovač zdjela, a mc-ati najbolji tuniški krotitelj janjaca. Naravno, u Hrvatskoj će se to predstaviti kao veliki proboj na strano tržište s prodanih tristo primjeraka, negdje između megamixa klape Intrade za australsko tržište i CD-a irskih plesača u klompama.

Nevažno je što za te pare bar četiri benda u Hrvatskoj mogu snimiti pristojne albume, na engleskom, jer to za ekipu iz HDS-a nije bitno. Oni su formu zadovoljili, imaju renomiranog hrvatskog glazbenika za menadžere u HT-u kojima je takva glazba savršena zvučna kulisa za putovanje autom. Kad slušaju njega, bar im kolege neće kenjat da su seljačine, jer Đibo je umjetnost.

Da se razumijemo, Gibonni tu ništa nije kriv. Čovjek vjeruje u svoju glazbu, iako ja mislim da je ona sranje, to je stvar ukusa. Dovodi se u pitanje samo postojanje HDS-a kao nekakve krovne udruge skladatelja kojoj bi zadatak trebao biti među ostalim, pronalaženje i promoviranje mladih bendova, a ne dodatno uhljebljivanje likova koji ionako imaju para.

Kao i svim ostalim aspektima ovog društva, jedna grupa foteljaša raspolaže s novcem koji nije zaradila, nego im je on dan i onda ga dijele svojim prijateljima i sebi. Natječaj je tu samo da bi služio kao opravdanje, nešto kao javna nabava u Hrvatskim autocestama, samo što se tamo dijele milijuni, a ovdje stotine tisuća kuna, a sve sa sise hotelijera, vlasnika kafića, klubova, radijskih postaja i naravno ostalih autora u sustavu ZAMP-a.

Isto kao što će se iz Fonda za pluralizam pare davati portalima Matice Hrvatske ili Hrvatskog slova i to ne za projekte nego čisto tako - po inerciji. Rezultat na kraju neće biti ni veća prepoznatljivost hrvatske glazbe, niti veća kvaliteta sadržaja na internetu. Rezultat će biti mužnja gore navedene sise.

U ostalom, nije li ista stvar s onom jebenom Eurovizijom. Prije smo bar imali mogućnost uživati u Dori koja je, uz lokalne izbore, bila vrhunac treša u Hrvata. Mogli smo gledat jadnog Cartmana kako se svake godine trudi izboriti mjesto s Acom Kostadinovom i ostatkom HRT-ovih mozgova u finale europskog treša. Prošle godine čak nam je i taj užitak uskraćen pa su odmah naručili pjesmu i Ninu Badrić da je pjeva. Cirkusku povorku platili su pretplatnici, a autori i izvođačica su dobili vrćenje na radiju i dobru pinku iz Zamporiuma. Nit' je naša zemlja zbog toga postala prepoznatljivija u svijetu, nit' smo imali zadovoljstvo da Hrvati opet dokažu kako su najbolji u svemu pa i u trešu.

Da se vratimo na početak. Dok Đibo bude s onim likom na sitaru snimao album u najboljem studiju na Kanarima gdje je jednom Sting snimao svoj projekt klasike na lutnji, bendovi u Hrvatskoj će i dalje snimati na laptopima, u garažama ili u improviziranim studijima i vjerojatno prodati više primjeraka u inozemstvu nego Đibine pseudoumjetničke žalopojke.

Kad su već odlučili spičkat' tih 150 tisuća kuna, bilo bi poštenije da su spaljivali novčanicu po novčanicu na Trgu bana Jelačića ili da su kupili masu alkohola i napravili pijanku za svoje članove. Sve bi bilo isto, al' bar bi znali zašto ih jebu i bar bi ih jednu večer bolio kurac.