Određene te pjesme usisaju u sebe i učine te ovisnima, zakače ti se za svijest nevidljivim udicama, natjeraju te da ih slušaš opsesivno, iznova i iznova, a da najčešće nisi ni svjestan zašto to radiš. Ako se ta fascinacija pokuša racionalizirati rezultati obično ispadnu porazni, isto kao i s ljubavlju; pokušaš li shvatiti zašto voliš i još gore – uspiješ li u tome, čarolija će vrlo vjerojatno nestati i predmet ljubavi će biti opet kao prvo obično malo, jadno drvo.

S pjesmama je možda i teže nego s ljudima jer imamo osjećaj da ih postoji bezbroj, da je svuda oko nas beskonačni svemir divnih pjesama i da samo trebamo biti strpljivi i čekati kada će neka nova, jednako snažna kao i ona koju smo silnim slušanjem izlizali, sama pronaći put do nas. Bilo bi lijepo da je tako, ali nažalost nije. Ljubav prema pjesmama može doći naglo i osvojiti na prepad, ali i u taj odnos treba ulagati, treba voljeti bez zadrške, treba barem pokušati. S nekim je pjesmama to lako.

U ovu sam se pjesmu zaljubio na prvo slušanje, a idućih deset, dvadeset ili možda stotinu, tko bi sada točno znao, ta se ljubav samo produbljivala. Prilično neobično za mene, ali ispočetka mi čak nije bilo ni važno o čemu je točno, nisam išao za značenjem, nisam proučavao tekst, samo sam slušao kako taj Will Sheff napola recitira, a napola pjeva i kako se instrumentalna slika ispod njegovog glasa zgušnjava i postaje sve raskošnija svakom novom sekundom. U svijest su mi ulazili samo određeni stihovi, tek fragmenti, cjelovito značenje mi je izmicalo, a glazbena progresija, zapravo sasvim linearna, iz nekog je razloga imala sposobnost da me svaki puta nanovo oduševi i da napravi nešto s mojim želucem, nešto što nije ni ugodno ni neugodno, ali je jednostavno – drukčije.

Nakon nekoliko godina i broja slušanja koji je postao troznamenkast nisu mi bile potrebne prevelike analize niti famozna naknadna pamet da bih shvatio da je ljubav, oštro i nenadano, nastupila već na prvom stihu.

By the second verse, dear friends
My head will burst, my life will end
So I'd like to start this one off by saying
Live and love

To je otpjevano glasom tako krhkim i tako prepunim ganuća da lako možete pomisliti da zaista slušate autentično oproštajno pismo samoubojice. Onda vam sine da vam je ime iz naslova pjesme poznato pa kada malo prokopate po vlastitoj memoriji, knjižnici i internetu uvidite da je to ime vrlo cijenjenog i utjecajnog američkog pjesnika koji je kod nas, nažalost, slabo i nesustavno prevođen i zanemaren nauštrb nekih drugih.

Da, ovo je pjesma o pjesniku John Berryman (kojemu je pravo ime ono koje se koči i u naslovu ove pjesme -  John Allyn Smith) i o njegovom samoubojstvu. Jasna je stvar da pjesma o samoubojstvu nije samo o tom činu, u nju je ugrađen i život, dvojbe i pitanja, sve ono što je do njega dovelo i ono što je uslijedilo, ispričano u nekoliko vrlo vještih poteza tekstopisca Willa Sheffa na kojega je Berryman izvršio priličan utjecaj.

Čak je i sam početak, obraćanje prijateljima, sredstvo kojim se Berryman služio u svojoj poeziji, a kada se pročita tekst cijele pjesme zaista se dobiva dojam kao da bi njezin autor mogao biti i Berryman, pisana je tim ispovjednim i izravnim tonom po kojima je pjesnik bio poznat, a poneki stihovi su i posuđeni iz njegovih pjesama.

Berryman je život okončao skokom s mosta, a Sheff taj trenutak rekreira s uvjerljivom poetskom neposrednošću.

From a bridge on Washington Avenue
The year of 1972
Broke my bones and skull
And it was memorable
It was half a second and I was halfway down
Do you think I wanted to turn back around 

U nastavku pjesme pred nama iskrsavaju motivi Berrymanovog života (alkoholizam, rad na sveučilištu, samoubojstvo pjesnikovog oca koje ga je cijeli život proganjalo), a onda se, naglo i nepredvidljivo, ali ipak na neki način logično, pjesma pretopi u Sloop John B., jednu od poznatijih numera Beach Boysa. Melodija je ista, ali u Okkervil River varijanti aranžman je raspojasan i skoro šizofren, a tekst je tek neznatno promijenjen.

Možda je i to razlog što je ova pjesma toliko adiktivna, to što se sastoji od (barem) dva podjednako važna dijela, od dvije odvojene teme, od posvete velikanu poezije i velikanima rocka, i jedno i drugo odrađeno s upotrebom njihovih vlastitih motiva, njihovim vlastitim sredstvima, ali izvedeno na toliko originalan način da je neosporno da će i ova pjesma dobiti svoju posvetu. Ja jedva čekam da je čujem.

Tekst je prvotno objavljen na portalu booksa.hr i prenesen je uz njihovu dozvolu.