Emir:

Prije točno sedam godina prvih 20 recenzija je objavljeno na pot listi. Iako smo u posljednjih godinu-dvije prilično pali s ritmom objave recenzije, a količina naše lijenosti i neodgovornosti nekada je uistinu zabrinjavajuća, ne vjerujem da ćemo skoro ugasiti sajt pa makar imali na njemu objavu-dvije tjedno. I dalje nas tu i tamo vuče želja za pisanjem i drugim stvarima o glazbi pa je dobro imati neko mjesto koje nam služi kao ispušni ventil. U jednom trenutku je taj ispušni ventil bio prilično ozbiljan, ljudi su nas smatrali relevantnim i možda se moglo i probati sve to „profesionalizirati“, ali nam se nije dalo. To bi bio dodatan posao za kojeg nismo imali snage ni volje.

Koliko god nam ljudi, s razlogom ili bez njega, prigovarali, imamo na što biti ponosni za ovih sedam godina. Ne da mi se brojati recenzije (sigurno ih je više od 1.500) ni druge sadržaje, ali mi smo se dobro zajebavali bez obzira što smo se usput i prepirali, ljutili, glupirali i svašta nešto. I to je ono najvažnije u cijeloj priči – mogu se ljutiti na sve članove pot liste zbog toga što ne pišu iz tko zna kojih razloga, mogu ih ne vidjeti pa ni čuti tjednima i(li) mjesecima, mogu se ne slagati s njihovim životnim uvjerenjima, ali oni su uvijek tu. pot lista je dio nas spojila na Studentu, drugi dio na internetu, a uz sve međusobne različitosti, uvijek ćemo stati jedan uz drugoga. I nećete nas se lako riješiti.

I da, ono na što sam ponosan je činjenica da su se na pot listi odluke donosile uz instituciju veta kojeg su pojedinci znali koristiti iako su svi ostali zagovarali drukčiji pristup/rješenje. No, nije se išlo protiv tog veta. Barem dok nisam uveo diktaturu. Neuspješnu, ali diktaturu.

Uglavnom, sretan nam rođendan. Krenuli smo u školu, a namjeravamo i doktorirati pa vi vidite. Ave lista! Živio Lisac Ivo!

Željko:

Potlista

Vorsprung durch die Wellen

Ante:

Što reći, nisam dio prve petorke, uvijek su me ignorirali jer sam mlađi, tjerali me da srijedom popodne idem po pive dok smo bili na radiju. Ja zapravo s tim ljudima surađujem iako ih ne cijenim ni kao ljude ni kao fanove glazbe.  S Draženom sam radio emisiju, bio je grozan. Lejmo mi je kum – ok je čovjek, ono malo više od nule, pokoj mu duši. Prije nego se Emir preselio u Zagreb, prvi sam navijao da se pojača granica kod Neuma. Škare je uvijek bio miljenik profesorica na fakultetu. Kreha – to nije čovjek.  A da ne spominjem Pavlova, taj mi nije bio drag još od Nomada, jebeš čovjeka koji dođe na koncert pa pogleda predgrupu.  Tko je Davor?

Dražen:

Ako ovih sedam godina postojanja pot liste u digitalnom obliku zbrojim s godinama vođenja i uređivanja iste u radijskom formatu onda ispada da sam u životu najviše „radio“ za pot listu. Teško da ćemo više ikada biti blesavi i motivirani kao na početku, ali ne bih imao ništa protiv kada bi pot lista ostala aktivna dovoljno dugo da zauvijek nosi titulu (ne)radnog mjesta s najdužim stažem. Znam, to bi mogla biti grozno duga agonija kilavog živog mrtvaca, ali to je ionako oduvijek bio worst-case scenario na kojeg sam morao računati. U najboljim danima sajta najgora noćna mora bila mi je da ćemo jedan dana prestati biti aktivni, a najbrža utjeha bila je da ćemo zauvijek biti aktivni pa makar pod cijenu da stranica doslovno bude aktivna samo zato da imamo gdje objavljivati rijetke tekstove. Koliko god priželjkivali da pot lista bude nešto više od internog dnevnog boravak uvijek smo se trudili sabotirati sami sebe. Ta nam je samodostatna logika uvijek poslužila kao obrana kada bi se osjetili ugroženo, da li zbog pada kvalitete sadržaja, zbog činjenice da smo urnebesno nevažni ili u rijetkim trenucima kada smo mislili da bi još više truda i ozbiljnosti moglo sve pokvariti. Mudro? Možda. Ili gotovo sigurno. To će sigurno potvrditi drug Leo Vidmar. Ave lista! Ave agonija! Premladi smo za gašenja sajta i prestari da bi nas netko racionalan na to mogao nagovoriti.

Andrija:

Bilo je trenutaka u kojima me sama činjenica da pot lista postoji ispunjavala srećom, ushitom i ponosom. Nadam se da će ih biti još. Sve je jasno.

Andrea:

Bilo je suho i spljošteno ljetno popodne, jedno od onih kad se od vrućine vijuga zrak i pale dlačice na nogama, negdje u srpnju 2010. Mama i ja smo se besciljno vozale Novim Zagrebom, a vrhunac izlaska bio kupovina par kila marelica, velike kutije mančmeloua i dva ventilatora u Lidlu. Navečer sam vrludajući dobrim starim Last.fm-om ugledala oglas da neki ljudi dijele karte za neki koncert ako napišeš dobru recenziju, pa sam otišla na njihov sajt. I odjednom, Šta je ovo, tko su ovi ljudi? Kako oni to pišu, zar se to smije?! Tekst je bio o nekom bendu The Soft Pack, a ja sam ko klinac s novom igračkom, pred sebe sam stavila kilu marelica, sve one mančmeloue i bilježnicu, uključila ventilator i, čitajući pot listu, unatrag do 2009, dočekala zoru.

Hvala Dražu i Škari što su me namamili na pot listu kao dileri djecu ispred škole i Lejmu i Davoru na streetfajter stilu uz kojeg i najgori bend djeluje kao nešto što bi čovjek poželio slušati.

Leo:

Nitko tu nije radi slave. Svakako nitko tu nije radi para. Ideja pot liste na internetu je napraviti portabl, uvijek dostupnu inačicu studija, režije i terase Radija Student na kojem smo proveli ne samo puno vremena već života. Ako me berete. Dan danas, 50% prijatelja koje držim najvažnijim dijelom svog života upoznao sam radeći na 100.5 MHz-a. Tadašnja glazbena redakcija je bila prepuna likova koji su radili puno, dobro i zdušno. Iako je postojala određena politika rada svatko je sebi bio najveći urednik i cenzor. Idealna situacija za ljude koji žele rasti opremljeni zdravom dozom samokritike. Publika je bila dobrodošla, ali nije bila veliki faktor prilikom realizacije. Mislim da je to bolno vidljivo i danas kada smo postali dijelom digitalnog doba.

Uvijek sam volio pisanje o glazbi koje je voajerski subjektivno. Slušanje, uživanje glazbe nije izuzeto iz realnosti. Ono je pod utjecajem i kontekstualizirano zbivanjima utkanima u tkivo slušatelja, neka za stalno, druga privremeno. Dozvoljavam da nastanak nekog glazbenog dijela može biti svjestan ili nesvjestan otok zabačen od činjeničnog svijeta, no slušanje glazbe gotovo isključivo nije tako. Stoga i imate sve one trenutke sinestezije koje doživite prilikom izlaganja nekim glazbenim uradcima. Tim shvaćanjem je bila vođena naša motivacija pisanja. Često ćete kroz glazbeni osvrt na pot listi saznati autorova omiljena jela i pića, zatim dobiti političke opaske, društvene kritike ili neugodne detalje neke životne crtice čovjeka kojega ne poznate, ali sada imate prilike upoznati. Ne garantiram da će to biti čovjek kojeg želite upoznati, sigurno neće biti neki internet bot koji sažima press kitove i Wikipediju i rukovodi se time što piše na Pitchforku. Jebeš takve tekstove i taj rad. Imaš dva uha, imaš dvije ruke, imaš maštu, imaj stav, budi kreativan i subjektivan, jer je to najmoćnija kombinacija. I dalje mi se čini da je to nešto što nas je naučio Nomad, onomad časopis za pop-kulturu, koji je znao biti subjektivan, duhovit i informativan. Nažalost milenijalci nisu dobili svoj Nomad ili jesu u obliku pot liste. Ne volim hvaliti vlastitu ragu, ali uz poplavu glazbeno-kritičkog sadržaja na hrvatskom jeziku prerijetko nalazim nešto uz što bih proveo neko vrijeme, a da nije zlurado brojeći kopi-pejst mišljena ili krivo citirane podatke ljudi koji se očito doživljavaju stručnima, važnim i neophodnim za vaše poimanje glazbenog djela. Bilo je par odličnih autora na Kultivatoru (RIP) i sadržaja na Lakim Notama. Zoki Stajčić je ljudina premda ne znam što bi na RavnoDoDna (uostalom tamo piše Anđelo LineaCasa Jurkas koji prodaje sebe pod bubrege, brrrrrr…). Terapiju cijenim radi radne etike, ako radi ničeg drugog. Većina ostalih portala mi izgledaju kao glazbene lifestyle rubrike. Nema krvi, nema mesa.

Kada smo započinjali nismo imali viziju, nemamo je niti danas. Isto vrijedi i za rok trajanja. Čitao sam nedavno kako ljudi prestaju slušati novu glazbu s 31., 32. Većina nas ima barem 35 i još nam rade radari, koji, moram priznati, sve manje prikupljaju korisne informacije, a sve više glazbenog spama. To su godine. Filteri postanu manje propusni na sranje. Faktori dokazivanja, trendanja i dopadljivosti padnu na nulu i ako smo svoji, ostati će samo iskrenost koju sam ja uvijek držao najvišom vrednotom u životu i pisanju. Ne kažem da na pot listi nema tekstova koje bih preskočio, ali garantiram da nećete pročitati tekst o Pavelu. To možda vama ne znači puno, ali meni, i vjerujem većini koji sudjeluju u radu, znači. Koliko ćemo se još baviti ovim portalom, koliko će kaić ostati na površini u olujnim digitalnim vremenima, neam pojma. Kreha i Davor bi ga već odavno ugasili, pa su tako ugasili svoj doprinos. Mario Đ., svojevrsno utjelovljenje entropijskog duha portala, poput doktora Manhattana napustio je našu dimenziju postojanja (ej, nije umro, samo je otišao s Google grupe i prestao pisati). Emir i Draž će vjerojatno ovo raditi dok ne postanu toliko senilni da zaborave da postoji domena. Andrija je medijski najeksponiraniji i svako malo čujem kako spomene svoj rad na siteu, što je lijepo, iako je prorijedio pisanje. Ante, najdraži Ante Estrada, vjeran je pas koji će uvijek biti tu negdje, šaljući punih usta sve u 3PM, ali opet tu, čak i kad da otkaz. Gogo Pavlov nam čuva leđa, ali čuva i tekstove doma u čarapi. Ukratko, čeka se da Emir posenili da zatvorimo butigu. Sva sila drugih stalnih i nestalnih suradnika zauvijek ima moje poštovanje, ali sam siguran da ne znam koliko njima znači ovaj glazbeni čumez kojeg vodi neandertalski lisac. Dobro, za neke znam i hvala.

Ovih dana se broje godine, pa da ja onda prebrojim i uspjehe. Uspjeh pot liste ne vidim u 4000+ FB frendova, niti u 1500+ tekstova, pa čak niti u činjenici da smo uz recenzije radili kompilacije, televiziju, koncerte, potcastove i mixtapeove i što sve još ne. Par stvari što je meni učinilo zadnjih 7 godina pamtljivo je da smo okupili prijatelje i istomišljenike na jednom mjestu kako bi slušali glazbu i usput dali šansu bilo kome tko je htio sudjelovati da se kreativno izrazi na bilo koji način koji bi se prepoznao kao potlistaški – tvrdoglavo svoj, pronicljiv, lijep, socijalno osjetljiv ili asocijalno zanimljiv. Poziv na suradnju i dan danas stoji. Ostali uspjesi su najbolja Google grupa (u koju vas ne smijemo pripustiti jer ćete vidjeti koliko smo uistinu divni, tolerantni, organizirani, nesvadljivi i da Andrija kupuje smo ženske dezodoranse), pot lista večere (na kojima se uglavnom ne priča o glazbi), unošenja nemira u duh radne skupine za dodjeljivanja sredstva neprofitnim elektronskim medijima pri Ministarstvu kulture (poseban pozdrav Leli Vujanić), pot piknik (najbolji besplatan provod uz odlaske na javne govore Milana Bandića) i svi bendovi koji su nas podržali tokom godina svirajući nam na rođendanima i dajući nam svoje stvari za Kompot (dođite nam opet), prikupljanje sredstva za pomoć poplavljenim područjima Hrvatske, Bosne i Srbije, te odlične suradnje s Attackom (Madunić fronta) i Močvarom (WolfBad fronta). Gašenje komentara. I naravno, ponos i dika, naš trol Đuka, kojeg srdačno pozdravljam dok pijem hladnu kolu i zamišljam kako je grd. Hejteri su zakon.

Ovom prilikom još jednom skidam kapu najboljem radiju u Hrvata, Radiju Studentu. Što nam je svima u jednom sudbonosnom trenutku dao krov nad glavom i mikrofon u usta.  Ne dajte se RStudenti, Đuro Utješinović i Pot Lista su uz vas.

Povodom sedmog rođendana sitea, i tkoznakoje obljetnice emisije, završit ću s citatom najboljeg benda svih vremena, koji sažima moje mišljenje o pot listi, glazbenom dnevniku neke nepoznate ekipe i povremeno web portalu:

So what'cha want, so what'cha need? / I've got the fonts you want to read / Get in the game you gotta scheme / All the same I've got the team

Hvala na pažnji.

Vaš prijatelj u Beastie Boys majici,

Lejmo

Gogo:

Nitko od njih ne sluša dobru muziku, a ja ih svejedno volim. Eto tolike su pot lista legende!

Damjan:

Shvatio sam da želim pisat za pot listu kad mi je Smaranduj dofurao još tamo 2011.ploču od Stormsa koju sam dobio na nagradnoj igri. I frajer je cijeli bio u biciklističkom điru, tajice i sve i rekoh, ako je osoba kojoj je toliko stalo do smetanja svima u prometu prije svega jako simpatična, vjerojatno je kul portal. Pa eto, usud je ispisao svoje...

Srđan:

Ja bih rekao samo ovo: pot lista je večna dok su joj deca verna!

Iva:

Čudan je osjećaj kad počneš pisati za sajt koji čitaš i pratiš. Draž kaže da je pot lista uvijek bila neka forma dnevnog boravka i baš zato sam je pratila par godina prije nego sam dobila priliku da nešto i napišem. Specijalist sam za kašnjenje s recenzijama, sustavno ignoriranje albuma u koje se zaljubim pa onda sva sretna Emiru najavljujem da ću napisati, evo sad ću, sutra ću, i onda imam najkreativnije blokade u svemiru i samo bih kao šiparica i groupie vrištala "slušajte, super je". Specijalist sam i za nekrologe i za cijeli podžanr bradatih muškaraca koji nježno poje srnama u sumrak. Falšajuć.

Pot lista je jedan od "mojih" komadića svemira i vjerojatno ne bih bila dramatično drugačija da ne pišem (i ne čitam) taj mali sajt, ali čemu?

Sven:

pot lista, puna komunista.

Davor:

#gasisajt