Iako postoji opravdani rizik da me se proglasi konzervativcem po pitanju ukusa u književnosti, odmah na početku ipak želim priznati – bezumno sam zaljubljen u linearnost, obaraju me s nogu čiste fabule i klasični zapleti, a većina me književnih eksperimenata ostavlja razmjerno hladnim. Vjerujem da je to zato što danas nije rijetko da se pisci prihvaćaju raznoraznih eksperimenta i prije nego su u potpunosti savladali osnove zanata pa onda rezultat često bude samo zbrka umjesto da bude barem zabavna zbrka, ako već ne i „prava“ književnost.

Čak će i čitatelj početnik s malo senzibiliteta za pisanu riječ lako moći razlučiti dobru eksperimentalnu književnost od one koja to nije. Možda bi najjednostavnije objašnjenje moglo biti da je dobra ona eksperimentalna književnost koja je u uvriježenom kanonu već postigla sve što je mogla pa sada traga za novim putovima, otkriva nove smjerove, pokušava s različitim načinima da ispuni svoju svrhu; da zabavi, da pouči, da natjera na razmišljanje, da doprinese procesu realiziranja – kako čitatelja tako i autora. Loša je eksperimentalna književnost ona koja eksperiment koristi kao svrhu samome sebi, larpulartistički i bez prave ideje što se s njime želi postići.

Ona se najčešće pojavljuje kao poigravanje formom koje može biti zanimljivo, ali je rijetko promišljano do kraja pa djeluje zbrčkano i nevješto. Slično je i u glazbi, filmu i slikarstvu, da bi se igrao s formom moraš je prvo do kraja apsolvirati. Nije mudro preskakati stube jer možeš polomiti noge. Nije Picasso od početka slikao ljude trokutastih glava i neparnog broja očiju, prvo je savladao kako naslikati čovjeka za koga će svakome biti jasno da predstavlja homo sapiensa. To bi trebao biti poučak.

Jedan od onih koji je stvari radio kako treba bio je B.S. Johnson, engleski prozaik, pjesnik, a kasnije i filmaš. Njegov je najpoznatiji roman „The Unfortunates“ (objavljen 1969.) koji je dolazio zapakiran u kutiju budući da su samo prvo i posljednje poglavlje bili posebno označeni, a ostalo je dano čitatelju na volju da čita redom kojim mu odgovara. Sličan je to koncept kao i kod legendarnih Cortasarovih „Školica“, ali kod njih ipak postoje upute ili barem smjernice za nasumično čitanje (koje, je li, samim time prestaje biti baš toliko nasumično), a ovdje je čitatelj i doslovno prepušten sam sebi i hrpi neuvezanih papira koji ispadaju iz kutije.

Druga je poznata Johnsonova knjiga autobiografski roman „Albert Angelo“ (iz 1964.) koji na određenim stranicama ima prorezane rupe kako bi čitatelju otkrio tekst koji slijedi, kako bi mogao vidjeti unaprijed i prije vremena doznati što se dogodilo.

Za ovog sam se lukavog i ingenioznog pisca zainteresirao nakon što sam čuo izvrsnu pjesmu strašno mi dragoga američkog benda Pernice Brothers. Njih predvodi svojeglavi Joe Pernice koji se i sam okušao u pisanju romana (s više nego solidnim rezultatima), a počast jednom od svojih literarnih uzora odlučio je dati pjesmom nazvanom njegovim imenom, tako da ne bude nikakve zabune.

U kratkih dvije minute i dvadesetdvije sekunde Pernice je s nizom kratkih i direktnih stihova, zapravo sličica, savršeno opisao Johnsonov život i djelo, a i glazbeno se ovdje radi o krasnoj zvjerki koja od prvog, nježno i bez glazbene pratnje otpjevanog stiha uopće ne daje naslutiti što će se s njom kasnije događati. U tome je slična Johnsonovom pisanju.

Ova je pjesma zbijena, sažeta i krcata značenjem i Pernice se u njoj elegantno uspio dotaknuti najvećih trenutaka Johnsonove karijere. Prvo „The Unfortunates“ ovjenčanih krasnim stihom:

Write a book of leaves shuffled by the wind
two unbound lives orderless and grim

Potom i žaljenje za piščevom sudbinom koji si je zbog nepostizanja komercijalnog uspjeha i obiteljskih problema prerezao žile kada je imao samo četrdeset godina na koje se nadovezuje suptilna referenca na roman „Albert Angelo“:

You were dead by 42
there'll be no rigid form for you

Jammed into a plot that you'd never fit
a tiny manuscript with a whole cut in it       

Pernice u ovoj pjesmi, koja zaista na određeni način strši u njegovom opusu, osim naklona velikom i razmjerno nepoznatom piscu izražava i onaj dobro poznati osjećaj kako smo se mimoišli u vremenu s nekim tko nam je očito svjetonazorski blizak. To je onaj osjećaj prepoznavanja i nevjerice kada shvatimo da je netko prije pedeset ili sto godina napisao nešto što nama danas toliko mnogo znači.

Nije čudno da mu je Johnsonovo djelo toliko mnogo značilo, ovaj se pisac izdvojio iz mora „eksperimentatora“ i približio legendama kao što su Borges ili već spomenuti Cortasar ne samo činjenicom da je priču promatrao i kao fizičku činjenicu i poigravao se s njom na različite načine, već i time što je nesumnjivo bio beskrajno talentiran i uspijevao pisati prijemčivo, iskreno i čitko, unatoč svim trikovima koji bi prosječnog čitatelja mogli obeshrabriti.

Tekst je prvotno objavljen na portalu booksa.hr i prenesen je uz njihovu dozvolu.