Svaštara

pot'n'play #6

ponedjeljak, 24. listopada 2016

Sljedećeg tjedna bi trebali imati prvi tematski pot'n'play, a do tada uživajte u ovom ćušpajzu...

Leonard Cohen – Leaving the Table

Leonard Cohen se na već trećem albumu zaredom oprašta od nas. Mislim da u skorije vreme ipak neće “baciti kašiku” iako u ovoj pesmi kaže nešto slično: napuštam sto, izlazim iz igre. Jedna od njegovih novih pesama koja apsolutno staje rame uz rame sa onima na “Leonard Cohen’s Greatest Hits”. Reči su standardno izvanredne ali neodoljivi retro gitarski solo je taj koji pravi razliku! (Srđan)

Stian Westerhus - How Long

Često razmišljam kakve bi stvari snimao Jeff Buckely da je danas živ, ali onda uvijek idem u ekstreme. Da li bi to bilo nešto kao "How Long" od Stiana Westerhusa? Ili možda neki duet s Chrisom Cornellom? Nije lako. (Dražen)

Parquet Courts - Sunbathing Animal

Čežnja kojoj se ne može othrvati. Samopoštovanje kojega se treba odreći. Očaj koji valja prigrliti. Ovo definitivno nije skladba o ljetovanju Hrvata i njihovih gostiju. Plus što je mačka u spotu. (Ivan)

The Greenhornes - Can't Stand It

Ne mogu podnijeti stanje u državi i većinu njenih stanovnika, ne mogu podnijeti grad koji raste samo u svojoj bijedi, ne mogu podnijeti manjak parkirnih mjesta u ulici u kojoj zivim, ne mogu podnijeti susjede pored mene koji vrište jedan na drugog od sedam ujutro, ne mogu podnijeti susjedu iznad koja mi krade internet, ne mogu podnijeti sudjede ispod koji razbijaju namještaj u afektu svaku večer, ne mogu podnijeti nepristojnost, ne mogu podnijeti licemjerje, ne mogu podnijeti netalentirane umjetnike, ne mogu podnijeti Parni Valjak, al zato si ovo mogu puštati svako jutro i svaki dan kao podsjetnik na sve što ne mogu podnijeti. (Vlado)

Superchunk - Slack Motherfucker

Zato jer apsolutno razumijem druga Gojuna. Zato jer Nenad Bakić slavi dvadeset godina od ulaska u investiranje i zato što pere mozak jadnim tupanima da će im bit dobro u kapitalizmu. Zato jer sam iz zajebancije prije par godina upratio Ivana Pernara na fejsu i nije mi bilo ni na kraj pameti da će ta šala otići predaleko. (Ante)

Danny Brown – Ain't It Funny

BANG-BANG-BANGER. (Željko)

Kool Keith - Super Hero (feat. MF DOOM)

Tko ne pozna igru uglavnom najebe. Onaj tko ne zna zbijati šale na vlastiti račun nikada neće biti daleko od klauna. Onaj tko sebe uzima preozbiljno nikada neće biti nešto zaozbiljno. A gumene perike i metalne maske su dobra kombinacija za jesenske sheme. (Leo)

Goat – Hide From The Sun

Već sam ih predstavio u pot shotu, ali nisam mogao propustiti da postavim ovaj spot. (Emir)

Plavi orkestar – Daj mi vruće rakije (Medena curice)

Prva dva albuma najboljega neameričkog folk-rock benda potpuno su bezgrešna, zanemarimo li jednu jedinu sitnicu, koja se, doduše, nalazi u prema svim drugim kriterijima najvećoj, najpijanijoj, najbolnijoj i najdebilnijoj pjesmi. Kada Loša u moru zdravim razumom nepojmljivog liričkog toka svijesti zapoji Pukni puško, nek čuje, dok je dečko miluje, pukni puško, ubij me postaje sve jasno, uključujući i to da bi umjesto me na kraju stiha trebalo stajati je, što svojim zlatnim gitarama fino podcrta zanemareni bog Pava (pored kojeg se svi hendrixi i claptoni i vaiji i ostali moraju pisati malim slovima) kada uz pršut i sir usitno nareže i rakiju i solažu. (Gogo)

Pisali smo i o