* * * * * * * * * *

Danas je Dan republike, rođendan pokojne države, u Zagori nekad poznat i kao dan kad prasci utihnu. Taj dan opće sreće i bacanja džigerice na vatricu nestao je smrću bivše nam države. Kako je u narodu uvriježena ona „O pokojniku sve najbolje“, Pot Lista je današnji dan odlučila posvetiti bendu koji je kroz svoje pjesme pokazivao ono najbolje i najgore u bivšoj nam državi. Nažalost, bend te međusobni odnosi glavnih aktera postali su simbol raspada te (za neke) umjetne tvorevine. Riječ je naravno o Zabranjenom Pušenju. Sve narodnosti iz grada koji se nalazio u centru Juge, Sarajeva bile su okupljene u tom bendu ili njihovoj TV inkarnaciji Top listi nadrealista. Pa kako bi Ilijaz Ćimkalo napisao - krenimo redom...

Dan Republike

Prvo pa zicer. Ima nešto u ovoj pjesmi, svatko tko je imao djeda partizana, a dovoljno je star da ga se sjeća, vjerojatno ima neku uspomenu i priču o ratnom putu dotičnog borca NOB-a. Moj je slavio odlazak sinjskih partizana s Gušnice u šumu, a znao je i ugasiti televiziju jer "šta više nema dobrih starih ruskih filmova na televiziji, samo ovi američki". Motivi pjesme sadržani u ocu partizanu kako vjerojatno iz nekog solitera pijan pjeva, a žena ga upozorava, dijelom zbog hladnoće, a dijelom jer bi ga netko mogao čuti, nekako se čine kao savršen odraz društveno-političke situacije. Bar meni kojem se sjećanje na Jugoslaviju svodi na Smogovce, sladoled u loptici, Dvojnom C te Vučku i Zagiju. Ne zaboravimo naravno i Kapelske kresove. (Dimnjačar još uvijek živi u našim srcima).

Srce, ruke, lopata

Iako je protagonist pjesme Avdija, ona se povezuje s velikim herojem Jugoslavenske mitologije - Alijom Sirotanovićem. Rudar, čovjek koji je u jedan dan ukrcao pedeset tona uglja ili ćumura. Mitologija kaže da nije htio ništa osim veće lopate. Radnici danas nisu radnici, nego djelatnici. U našoj zemlji rudnika odavno nema, a svi znamo da se kult rada danas njeguje samo ako si IT-evac. MOST-ovac ili Saša Cvetojević. Mi ostali smo ionako relikti prošlosti koje treba zatrti iz sjećanja.

Kanjon Drine

Mufa, Kiki i ja. Valjda svako ima svog Mufu i Kikija s kojima je proživio avanture u mladosti. No ova pjesma zapravo proročki progovara o sranju koje je uslijedilo. Neće ovo na dobro, sve ide unatrag i živimo u plemenima ko Apači. Te još jedan proročki stih – 'hadžije su sebi podijelili rejone'. Nažalost, trideset godina kasnije plemena su i dalje izolirana, a hadžije i dalje vladaju.

Yugo 45

Iako mi se čini da vlada konsenzus kako su postratne inkarnacije Zabranjenog pušenja, jedna za nas normalne i druga za Emira Kusturicu, većinom govno, Sejo je ipak imao neke pjesme kojima je zakucao. Yugo 45 ne samo da je simbol jugoslavenske industrije i predmet sprdnje, nego pokazuje i koliko je sve ošlo u krasan kurac. Što se tiče Yuga, kao osoba koja ga je vozila jedno pet godina, odgovorno tvrdim da je to najbolji auto za mladog vozača. Kasnije je dobar za u lov ili u polje. Vrlo zabavne su i verzije iz devedesetih - Hugo, Ugo, CroUgo. (Da, svi znamo da je muziku napravio Bruce Springsteen)

Neću da budem Švabo u dotiranom filmu

...Švabo da budem neću... m-m. Jedna od rijetkih i možda najbolja od ranih pank numera iz koje frca ogorčenost i najavljuje odbijanje bilo kakvog kompromisa, a ujedno i zanimljiva alegorija za izvući deblji kraj u kvazisocijalističkom društvu u kojem nisi znao tko koga jebe, ali definitivno ne želiš biti među naguženima, kao ni sad. Zamisli da te zapamte kao onaj kojeg je Bata Živojinović natakario i cijelo kino Sloboda (Tesla, Napredak, Borba, Budućnost, Prvi maj, Triglav, Tesla) je aplaudiralo. Autor je lijepo dao hint time što se najavljuje da će film biti dobar. Naš junak je možda dobio ulogu pozitivca na castingu, ali kakva su vremena, možda se zajebo. Vjerojatno jedina pjesma u kojoj je zabilježena m-m negacija.

Ja imam kuhinju

Čekamo da libertarijanci otkriju ovu pjesmu, pa da nam zgade i ovo malo lijepih stvari na svijetu pretvorivši je u himnu šupaka. Pošto još nisu, plesat ćemo na ovaj dragulj s dvostrukog remekdjela "Dok čekaš sabah sa šejtanom". Jedna od najstarijih pjesama Pušenja ima basliniju o kojoj se premalo piše (možda najpodcjenjenijeg basiste koji je izdao za Jugoton, Munje Mitića) i bossa new wave aranžman koji odaje da su ovi balavci učili i od Pastoriusa, Stefanovskog i sličnih, a sve ko fol ulični bend. Wow.

Penzioneri idu na more zimi

Prva(?) zvučna dokumentacija postojanja Pušenja je bio favorit s njihovih ranih koncerata, a ujedno i ono zakucavanje kad odlomiš tablu. Sa solom na flauti, ej. Nikad nije doživjela ulašteniji studijski tretman sve do Karabaja-ere kada je pretvorena u još jedan dosadni rock za ljude koji su kupili motor i vole ići na mitinge gdje se okreću volovi, lašte strojevi, toči alkohol i cover band iz Makarske svira "Born to be wild". Ili Sejina nova croinkarnacija Pušenja. Znam da nešto treba jesti, ali 1981. pobjeđuje, jebiga.

Emir Kusturica and No smoking Orchestra - Unza unza time

Sejino Zabranjeno pušenje dobrano je zabrazdilo nakon dvijetisućitih i postalo bend za moto partije gdje se okreću volovi, ali to je ništa prema septičkoj jami u koju je upao Nele Karajlić. Doktor Nele pretvorio se u nekom trenutku u devedesetima u šupka Neleta. Najčešće vlada podjela na ljude koji se deru 'Nele šupčino' ili 'Nele Srbine'. Moj osobni stav je da je čovjek jedna nesretna figura koja je vjerovala u bratstvo i jedinstvo pa se grdno zajebala, a trebalo je i preživjeti. Onima koji misle da je Nele šupak, toplo savjetujem da po jubitou pogledaju neke njegove intervjue i dokumentarce, jebi ga ima i on svoju stranu medalje. No, njegovi životni izbori i odnos prema rodnome gradu, za koji on kaže da više ne postoji, ne opravdava ovaj grozni glazbeni zločin koji je počinio s istinskim šulemanderom Emirom Kusturicom. Ne znam što je prije bilo kokoš ili jaje, Gogol Bordello ili No smoking Orchestra. U svakom slučaju, sve navedeno trebalo bi termički obraditi. Inače, proljev.