Čak i najprisebniji ljudi ponekad razgovaraju sami sa sobom, nije to ništa čudno. Zato je narod i smislio izreku „Nije problem pričati sa samim sobom, barem znaš da imaš pametnog sugovornika“; ona djeluje utješno i ohrabrujuće na sve one koji se s vremena na vrijeme zateknu u dijalogu bez partnera i zapitaju se je li to baš sasvim normalno. Ljudima zna biti neugodno ako ih ulovite u takvoj prepirci u kojoj su oni sami i zagovaratelj i oponent, zna im biti neugodno zato što se ljudi koji na glas razgovaraju sami sa sobom općenito smatraju malo ćaknutima.

Bez želje i ambicije da ulazim u medicinsku terminologiju reći ću samo da se ćaknut (ili udaren, trknut, šumast, munjen… – slobodno sami izaberite pridjev koji vam se najviše sviđa) može biti na bezbroj načina, ali općenito ih se ugrubo može podijeliti na dvije kategorije, one koji su simpatično ćaknuti i one koji vam se čine opasni. Jens Lekman je u ovoj prvoj skupini. Šveđanin koji je živio po različitim dijelovima svijeta, od Amerike i Njemačke pa sve do Australije, već deset godina uveseljava sve one željne drukčije glazbe, sve one željne nečega iskrenog, duhovitog, dovitljivog i tek blago ćaknutog. I romantičnog, jasna stvar.

Pjevao je Jens o neredima u svom rodnom Göteburgu, iskoristio ih je kao pozadinu za ljubavnu priču i priznanje kako on nije politički borac i kako čak ne posjeduje niti običan upaljač s kojim bi se mogla zapaliti kakva prosvjedna vatrica. U drugoj se pjesmi ispovijedao o izvjesnoj Nini i dobrohotno je pristao pred njezinim ocem glumiti da joj je dečko samo kako bi ona mogla ostati sa svojom curom, a njegovim su glazbenim numerama prolazile i djevojke koje je upoznavao u poštanskim uredima i dok je pred kućom čistio snijeg; spjevao je odu tramvaju broj sedam, ali tek je s pjesmom o razgovoru sa samim sobom dokazao ono što se oduvijek slutilo – da nije samo zanimljiv glazbenik i vješt tekstopisac, već da je, je li, i malo ćaknut. Jedna je stvar razgovarati sa samim sobom, pa to rade i najprisebniji ljudi na svijetu. Pjevati o tome nešto je posve drugo.

Jens je svađu sa samim sobom opisao na iznimno zabavan i dirljiv način. Radnja se odvija na ulicama Melbournea gdje je u vremenu nastanka pjesme živio. U prvoj strofi se opisuje situacija na ulici, a u onoj koja slijedi dobivamo dokumentarni prikaz onoga što se zbiva u njegovoj glavi. I tako ukrug.  

Shut up, no, you shut up!
What's the matter, take a number, Buttercup!
Every time I hear you say "Fuck it"
I would remind you of the photo in your pocket

Pjesma zvuči tropski i opušteno, kao najdirektniji poziv na plažu koji možete zamisliti, ali čak i u takvom razigranom okruženju Jens ne uspijeva pobjeći od sebe samoga pa dok susreće bekpekere, pijane Šveđane i Grke, turiste koji nemaju druge brige na svijetu osim lijepo se napiti i dobro se provesti, svejedno se prepire sa samim sobom, misli mu cijelo vrijeme bježe prema djevojci koja će ovaj put, netipično za njega, ostati neimenovana.

Zavodljiv je taj kontrast između raspojasane scenografije i ozbiljnog dijaloga (sa samo jednim akterom, doduše), a živahna i ritmična glazba daje naslutiti da ta propala ljubavna priča o kojoj je riječ i nije završila toliko dramatično ili tužno kao što tekst sugerira. Kada razmislimo još jednom shvatimo da ipak jest, ali i najteži osjećaji su ipak nešto lakši kada ste krenuli na plažu, a putem srećete pijane Šveđane i Grke.

Pred kraj se otkriva da je riječ o djevojci koju je volio u neko drugo vrijeme, u nekom drugom gradu, a onda se glazba i ritam kojim izgovara riječi naglo ubrzavaju pa Jens kaže:

History repeats itself twice, said Marx
First as tragedy, then as farce
But where did I find its source,
To make history of a love, a love like ours?
A love like ours

Zašto je, o zašto morao u pjesmu ubaciti baš Marxa? Zašto baš autora „Kapitala“ i „Komunističkog manifesta“ koji s tom svojom impozantnom bradom djeluje kao ilustracija natuknice „ozbiljnost“ u slikovnom rječniku? Zašto baš starog čiču Karla prema kojemu čak i poznati mrgudi kao što su Tuđman, Lenjin ili Orson Welles djeluju kao spadala sposobna na svečanoj večeri polizati prst i gurnuti ga u uho prvom do sebe?

Čini mi se da citat nije jedini razlog, ta Jens je pjesnik, umjetnik, kantautor i interpretator, da je želio mogao je taj stih sročiti drukčije, a da mu ne promijeni značenje, nije morao navesti izvor. Lepršava šetnja koju prekidaju neugodni sukobi sa samim sobom i melankolične reminiscencije na voljenu osobu može se shvatiti kao prozaičan, svakodnevan i nevažan događaj pa je lako moguće da je prvi komunist tu kako bi dodao malo težine, kako bi nas uvjerio da su stvari ipak malo ozbiljnije. S Marxom, reklo bi se, nastupa triježnjenje.

Uz to, ovako je lijepo dočarano kako sve ono što čitamo i učimo ostaje zapisano u nama i samo čeka trenutak kada će izaći na površinu. Čak se niti u trenucima kada smo posvećeni pokušaju da se otresemo bolnih misli o propaloj vezi i samo uživamo u šetnji ne možemo otresti klasika filozofske misli. Može se činiti neprikladno razmišljati o Marxovim sentencama dok pokušavamo zaliječiti slomljeno srce, ali još se nije rodio čovjek koji može odlučiti o tome što će mu padati na pamet, a osim toga ovdje se sve lijepo poklopilo. Rečenica je iz političkog konteksta premještena u ljubavni i novo joj je okruženje dodalo nove slojeve značenja – pun pogodak!

Ova nas pjesma uči još jednu stvar, a to je da čak i ako ne možemo odabrati o čemu ćemo razmišljati barem možemo odabrati tko će biti onaj s kime ćemo podijeliti vlastite misli i da nije ništa strašno ako smo to baš mi sami. Ćaknuti ili ne, uz malo treninga stvarno možete postati svoj omiljeni sugovornik. Samo nemojte vježbati pred drugima.

Tekst je prvotno objavljen na portalu booksa.hr i prenesen je uz njihovu dozvolu.