Ljudi su emotivni kad je u pitanju smrt. Emotivni smo kad odlaze slavni. Razlozi su, naravno, osobni. Zaboravili smo na ono slavno Memento mori, sjeti se da ćeš umrijeti, i onda nas neke „velike“ smrti potresu do dubine. Osobno – i nevezano uz ovaj tekst – imam teoriju po kojoj veliki ljudi, umjetnici, znanstvenici, jednostavno veliki ljudi čime god se bavili, toliko blještavo, potpuno, urlajuće žive da je jednostavno nemoguće zamisliti da ih jednoga dana neće biti. Oni su život sam i kad odu – a to je neminovno, svi na ovom planetu imamo vrijeme ulaska i vrijeme izlaska, s tim da ovo potonje nije definirano – imamo osjećaj kao da iza sebe ostavljaju golem procjep. Kao da možeš rukom proći kroz tu pukotinu koju su iza sebe ostavili.

U trenutku čitanja ovog teksta, vjerojatno znate da je umro Lou Reed. Svi će portali prenijeti sve što je važno o njegovoj karijeri, a evo, neki (Stereogum) već donose top 10 Louovih najboljih pjesama, albuma, događaja. Ako niste pratili karijeru ovog čudaka rocka, sada imate brz tečaj upoznavanja. I to je u redu, na kraju i inače u životu biva da vrijednost stvari spoznamo tek kad ih više nemamo.

Želim reći, ovaj tekst nije o tome kako je Lou Reed bio značajan za glazbu – jest. Točno kako ju je promijenio, kako je nokautirao Bowieja koji mu je spasio karijeru, sve o drogi o Velvetima, o albumima... sve to možete naći negdje drugdje. Ovo nije tekst o tome pa eto, slobodno odustanite od čitanja ako ste to tražili.

Meni je Lou Reed promijenio život. I posredno, natjerao me da pišem i opet posredno, odgovoran je za te moje Duhove, kakvi god oni bili. Godina je 1993. Taman smo prestali odlaziti u skloništa i na dnevnoj bazi slušati hrvatske budnice koje su trebale dizati moral i taman se dogodilo ono čudno i turbulentno doba u životu koje volimo zvati pubertet. Tog se vremena sjećam kao vremena mraka: gledaš odrasle oko sebe koji su potpuno zbunjeni i izgubljeni u svijetu koji se tek počinje graditi i ne izgleda baš dobro. Država je i dalje presječena napola, i dalje puno ljutih ljudi hoda naoružano ulicama, i dalje je elektricitet u zraku. A mi smo klinci, potpuno izgubljeni u svijetu koji nije naš jer ga našim još nismo učinili, izgubljeni u vlastitim osjećajima koji su čudni i zbunjujući, izgubljeni jer nitko ne razgovara s nama, jer svijet ima preča i pametnija posla, jer nitko ne govori našim jezikom – čak ni mi međusobno ne pričamo istim jezikom. Ne znam je li svima s tih nesretnih 16 tako. Možda jest, možda nije. Ne znam kako žive klinci danas: mi smo tada svoje odgovore tražili u Jabuci i KSET-u, u ZKM-u i u Kinoteci. I ti su odgovori imali smisla.

I tako počinje priča o Lou Reedu, moja priča o Lou Reedu. Godina je 1993., u ZKM-u igra predstava "Magic & Loss". Mogla bih sada prekrojiti prošlost i reći da sam kao 16-godišnja klinka znala zašto je izvornik "Bolest mladeži" preimenovan u "Magic & Loss", ali istina je da nisam imala pojma. Gledala sam knjižicu predstave, vidjela izvornik i objašnjenje uz njega i nikako nisam shvaćala zašto "Magic & Loss". A informacije smo tada dobivali nekim drugim putevima – danas bih jednostavno guglala. Za one koji ne znaju: "Magic & Loss" je predstava koju cijelom radnjom prati istoimeni konceptualni album Lou Reeda s par pjesama drugih autora. Ne znam mogu li opisati udarac u trbuh koji sam osjetila nakon prvog od ukupno tridesetak gledanja te predstave. Govorila je meni o meni. Govorila je meni o svijetu. Te su pjesme bile moj, moj život. Otprilike tako.

Mogla bih prekrojiti prošlost i reći da sam znala tko je Lou Reed i što je jer mi je par godina ranije jedan očev prijatelj – isti lik koji mi je donio neke Dylanove albume i kompletan opus Leb i Sol – donio "Berlin", ali trinaestogodišnja ja ga nije mogla shvatiti. Šesnaestogodišnjakinja koja je iz Tesline izašla potresena, uznemirena i nekako bolno sretna mogla je naslutiti njegovu genijalnost i ljepotu. Osamnaestogodišnjakinja ga je počela voljeti. Dvadesetineštogodišnjakinja ga je obožavala. Tridesetineštogodišnjakinja koja piše tako da mahnito sluša – i koja svoj roman piše s "Magic & Lossom" na repeat u ušima i koja još nije odrasla pa prestala glazbu doživljavati tako sudbinski ozbiljno drži ga jako visoko na svojoj ljestvici top 10 životnih albuma. Jako, jako visoko. Iznad broja 1.

Riječi su nešto u čem sam dobra, ali nemam riječi da opišem zašto mu se neprestano vraćam i zašto sam plakala kad sam izgubila hard s kompletnim Lou Reedovim opusom – iako je u današnje doba više nego lako (ako ne i posve legalno) doći do njega. Možda zato što sam progonila sirote glumce ZKM-a da mi kažu što je to što sam čula, tko je to, gdje da čujem? Možda zato što sam mjesecima gnjavila dečke s Cvjetnog, one dečke koji su stajali sa štandovima piratskih kazeta da mi nabave Lou Reeda. Možda zato što sam plakala od sreće kad mi je prijatelj poslao empetricu pjesme "Deliver Me", nije Lou Reedova, ali je sjajna i u predstavi je i Robin Holcomb pjeva tako da ti srce prepukne. Možda zato što me taj Lou Reed pratio u par jezivih prekida, u par životnih ponora... ma pratio me uvijek i svuda, to je moj album, to je toliko moj album da sam se povremeno pitala kako je znao? Kako je sve ono što je u meni on tako genijalno preveo u riječi? Kako?

When you pass through fire licking at your lips you cannot remain the same.

Volim ja i druge Lou Reedove albume. Volim i slušam, ali ovaj je album bio moj katapult, savršeno oblikovana misao o tome što je život, što je smrt, i što su, dovraga, te vatre koje nas proždiru, svakog zasebno i sve nas zajedno.

When you pass through anger and self deprecation and have the strength to acknowledge it all, when the past makes you laugh and you can savor the magic that let you survive your own war, you find that that fire is passion and there's a door up ahead not a wall.

I odjednom – nisam više bila sama. Zvuči banalno, znam. Ali kad imaš 16 i osjećaš se prilično samo, osjećaj da ipak možda nisi i da postoje – da citiram drugog velikana - drugi nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom, meni je bio oslobođenje. Jednako kao i njegova misao da u svemu postoji malo čarolije i onda malo gubitka da poravna stvari – ta mi je misao postala životna vodilja u svemu što smo život i ja priredili jedno drugome.

Čudan je osjećaj pozdravljati se s nekim takvim, s nekim tko mi je dalek da dalji ne može biti, s nekim tko je nekoliko generacija udaljen od mene, s nekim čija je glazba definirala generaciju mojeg oca, a onda uspjela dotaknuti i moju generaciju s istom snagom, s nekim tko mi je u tom trenutku pomogao da svijet počnem vidjeti drugačije. Čudan je osjećaj pisati ovo kao da se pozdravljam s prijateljem, a njegova mi je glazba bila upravo to – prijatelj, life coach, duhovni učitelj, što god. I da, trebala bih konačno odrasti i prestati glazbi davati toliku važnost, ali to ću sutra. Danas ću pustiti "Berlin" na repeat pa onda i "Transformera" pa i "Blue Mask". Na kraju ću usnuti s "Magic & Loss" na ušima i prisjetiti se kako smo se upoznali, Lou Reed i ja, i kako je taj susret bio kao direkt u želudac i kako danima nisam mogla misliti ni na što drugo, osim da želim i ja nešto stvoriti, nešto moje, od mene, nešto što govori iskreno i brutalno i jasno o svijetu kakvim ga ja vidim.