Duh starog Hanka
Naš Andrija Škare od prosinca 2013. na portalu www.booksa.hr piše kolumnu pod nazivnom "Glazbeni dnevnik". U njoj piše o mističnoj vezi glazbe i književnosti ili, kako on sam kaže: Tekstovi pjesama koje slušamo jako su važni. Ili bi barem trebali biti. Ima ih svakakvih, od glupih ili samo bezveznih, preko vješto napisanih i zabavnih pa sve do onih koji bi mogli funkcionirati i bez glazbe, onih s literarnom vrijednošću. I još su čitavi svemiri različitih tipova tekstova između ovih kategorija. Ima i onih koji se referiraju na književnost, a meni su ti posebno zanimljivi. Pogotovo kada su reference promišljene i proživljene, kada odaju čitalački žar i kada dižu pjesmu na novu razinu. Ovo su tekstovi o njima.
U suradnji s Booksom prenosimo Andrijine tekstove i nakon čisto književnog stavljamo ih u čisto glazbeni kontekst.
Postoje ti neki bendovi koji u karijeri ne naprave ništa kolosalno i završe neokrznuti pažnjom svijeta, ali vam ipak u svijesti ostanu upisani kao veliki i važni. Često im za takav ulaz i trajno upisivanje u male individualne svemire nije potrebno više od jedne dobre pjesme, ali onda ta mora biti stvarno dobra; ne samo da vam mora nešto govoriti, već vas mora pokretati, mora vas mijenjati.
The Good Life nisu one hit wonder, nije riječ o tome. Nije riječ o tome da su napravili jedan hit, riječ je o tome da nisu napravili niti jedan hit. Tako to bude s ovim tipom bendova, nema pjesme koja bi se istaknula i postala besprijekorna vladarica etera, sve imaju tu neku nit koja ih čini posebnima. Samo što je kod nekih ta nit sjajnija.
Kada počne ova pjesma koja se zove kao i album koji otvara, čini vam se da je sve jasno, već prvi stih nepogrešivo priziva Bukowskog i određuje smjer cijele numere, odmah na početku imate pijanu romantiku, natruhe ljubavne priče i bolnu iskrenost. I prije nego što je kako treba privukao slušateljevu pozornost, pripovjedač priznaje da je djevojku upoznao dok je povraćao u ženskom wc-u. Jadno i patetično, svakako, ali njegov kul faktor dolazi do izražaja već sa sljedećom linijom u kojem ga ona pita treba li mu što, a on kaže da misli da je prolio svoje piće. I tako je počelo. Pjesma i veza tih dvoje ljudi.
Da, zaista, duh starog pokvarenjaka Hanka ovdje lebdi i provlači se između riječi, natapa stihove svojom mučnom, ali razdraganom prisutnošću. Sjećam se kada sam prvi puta slušao pjesmu, sve mi je bilo jako poznato, sve mi je djelovalo blisko. Nisam, doduše, mogao uprijeti prstom u to što prepoznajem, bilo je to više pitanje intuicije, a manje razuma ili, ako hoćete analitičkog uma, no stvari su polako sjele na svoje mjesto. Prepoznavao sam opus Bukowskog, nevjerojatno elegantno zbijen u mrvicu više od pet minuta.
Njihova ljubavna priča je već prošla prvu, zaluđenu fazu s vođenjem ljubavi u proljetnim poslijepodnevima kada su jedno drugo toliko voljeli da im nije bilo važno ni to što nemaju novca, ni to što miševi izlaze iz uglova jeftine kuće koju su iznajmili, ni to što susjedi viču čitavo vrijeme. Pjesma odmiče, a ljubav se troši, to još nije eksplicitno rečeno, ali naslućuje se. Iako će prava kulminacija nastupiti pred sam kraj, najvažnije je rečeno u jednoj od upečatljivijih strofa u pop glazbi uopće.
Prvo primijetite promjenu u glazbi, stvari se inteziviraju, ritam počne prevladavati nad melodijom, u prvi plan su izvučeni bubnjevi, a rječita gitara kanda uspori i sakrije se samo da bi napravila prostora za:
The first time that I met her
I was convinced I had finally found the one
She was convinced I was under the influence
Of all those drunken romantics
I was reading Fante at the the time
I had Bukowski on my mind
Ne spominju se ovi pisci tek tako, bez razloga. Osjetit ćete tu prijeteću ravnodušnost Fantea, ali poznatiji ga suvremenik ovdje ipak pobjeđuje pa izgleda da je važnije ono što osjećamo i ono što mislimo od onoga što trenutačno čitamo iako nas i aktualno štivo određuje. Itekako nas određuje.
Bukowskog se često doživljava kao boema. Svojim je, hajdemo upotrijebiti eufemizam, nekonvencionalnim načinom života i izravnim, vrlo proživljenim, rečenicama uzor mnogim mladim piscima koji u mitu oko njega vide tek romantičnu predodžbu otpora sustavu, bradatu i pijanu kulerštinu i način za osvajanje empatičnih ženskih srdaca. Ono što često promiče jest činjenica da takav život nije izbor već usud i da tome nikako ne treba težiti, ali ako je karta već tako pala od toga bi se možda mogla napraviti nekakva umjetnost.
Tim Kasher, spiritus movens iza benda The Good Life to je shvatio i uspio je u tome da i nama prenese dio svoga iskustva. Način na koji je to učinio nevjerojatno je dirljiv; svjestan je svojih slabosti, ali je dovoljno snažan da se s njima šali, pronalazi snagu da bude duhovit na vlastiti račun i tu se krije još jedna od vrijednosti ove pjesme.
Tko zna, možda bi ova ljubavna priča završila i sretnije da je Kasher, spiritus movens iza benda The Good Life, u vrijeme upoznavanja s dotičnom damom čitao, recimo, Stephena Kinga, a razmišljao o H.P. Lovecraftu. Možda bi onda njegova ljubavna priča završila drukčije, možda bi imala sretan kraj zato što bi demoni koji bi ga opsjedali bili s nekog drugog svijeta. S druge strane, moguće je da taj sretan kraj ne bi bio kraj u pravom smislu te riječi jer, kao što smo mogli naučiti iz djela svih majstora pisane riječi spomenutih u ovom tekstu, demoni stvarnosti i svakodnevice udaraju daleko okrutnije od onih koji stanuju samo u mašti.
Tekst je prvotno objavljen na portalu booksa.hr i prenesen je uz njihovu dozvolu.