Draga, ne budi vuk
Naš Andrija Škare od prosinca 2013. na portalu www.booksa.hr piše kolumnu pod nazivnom "Glazbeni dnevnik". U njoj piše o mističnoj vezi glazbe i književnosti ili, kako on sam kaže: Tekstovi pjesama koje slušamo jako su važni. Ili bi barem trebali biti. Ima ih svakakvih, od glupih ili samo bezveznih, preko vješto napisanih i zabavnih pa sve do onih koji bi mogli funkcionirati i bez glazbe, onih s literarnom vrijednošću. I još su čitavi svemiri različitih tipova tekstova između ovih kategorija. Ima i onih koji se referiraju na književnost, a meni su ti posebno zanimljivi. Pogotovo kada su reference promišljene i proživljene, kada odaju čitalački žar i kada dižu pjesmu na novu razinu. Ovo su tekstovi o njima.
U suradnji s Booksom prenosimo Andrijine tekstove i nakon čisto književnog stavljamo ih u čisto glazbeni kontekst.
Putovanje kroz vrijeme je odavno izumljeno i zove se glazba. Određene klasične kompozicije, pop pjesme pa i čitavi albumi nepogrešiv su vremeplov. Neki vas vraćaju u vrijeme kada su nastali jer nepogrešivo reprezentiraju duh vremena, a drugi su putokazi na vlastitoj lenti vremena pa se pomoću njih prisjećate događaja iz svoje prošlosti čudeći se kako ste nekada bili budalasti i uz njih vam se vraća neko prošlo vrijeme kada niste ni bili svjesni da će glazba kojom se intenzivno opijate nekada u budućnosti činiti najopipljiviji dio vaše prošlosti. Postoje i treći, oni koji nas podsjećaju na nešto što se nije dogodilo, ali to čine toliko uvjerljivo da pomislimo da su u pravu oni, a ne mi i naše nepouzdano sjećanje. Ti su najgori.
Od takve je sorte i "The Trials of Van Occupanther" teksaškog benda Midlake. Čitav je sastavljen od krhkih komadića, a čini začuđujuće stamenu cjelinu; njegova prožetost toplim i sanjivim vokalnim harmonijama, nježnim puhačima, diskretnim gudačima, blagim klavirom i bubnjanjem koje uspijeva zvučati odrješito iako je ponekad na samoj granici čujnosti odmah će vas torpedirati u neko vrijeme onkraj stvarnosti, u bajku koju ste možda slušali kao dijete, ali ste je zaboravili pa vam se sada njezini djelići vraćaju kao ono što u nedostatku boljeg izraza nazivate Déjà vu. Potpuna očaranost doći će tek nešto kasnije, kada se otrijeznite od glazbe i uspijete se malo posvetiti i tekstovima, kada glas prestanete doživljavati samo kao još jedan instrument u toj raskošnoj zvučnoj slici i obratite pozornost na riječi koje on izgovara.
Lajtmotiv je povratak u neko davno, sretnije i nevinije vrijeme. Na momente mračna pastorala u kojoj nema naivnosti i nostalgije, samo žala za onim što nije proživljeno, a možda je trebalo biti.
Sve to možete pronaći u skoro svakoj pjesmi na albumu, ali nekako je najočitije na izvanrednoj, nježnoj i pritajeno okrutnoj "Head Home". Prvi bismo stih mogli zamijeniti za neku urbanu paranoju, za priču čovjeka kojega su prijatelji pijanog ostavili u klubu ili ih je jednostavno izgubio u nekom ludom izlasku. Mogli bismo kada bi glazba bila drukčija, kada ne bi sugerirala nešto drukčije, udaljenije od našeg iskustva, ali i neizmjerno opasnije.
No one seems to be around today
They must've all gone off without me again
I think I'll head home
Ovo jest pjesma o usamljenosti, ali je i pjesma o utjesi koju nam pruža dom, pjesma o uređenju društva i, možda ponajviše, pjesma o čežnji. Sve su ove teme elegantno i bez viškova upisane u ključan stih pjesme.
But there's someone I'd like to see
She never mentions a word to me
She reads Leviathan
Promišljeni materijalist Hobbes koji je „rat protiv svih“ smatrao prirodnim stanjem i koji je nakon Plauta najpoznatiji kao promotor maksime „čovjek je čovjeku vuk“ ovdje je protuteža romantičnom i melankoličnom ugođaju. Ulaskom "Levijatana" na scenu postajemo svjesni da sva ranija mužjačka kukanja (Bring me a day full of honest work/And a roof that never leaks/I'll be satisfied) i želje za pripadnošću zajednici (Bring me the news all about the town/How it struggles to help all the farmers out/During harvest time) nisu bila tek prazne riječi.
U "Levijatanu" Hobbes piše o uređenju države i smatra uređenu državu apsolutnom nužnošću koja će ljude prisiliti na vršenje svojih obveza i tako onemogućiti da se čovjek vrati u prirodno stanje u kojemu jedan homo sapiens drugome predstavlja prijetnju. U ovoj je pjesmi ta težnja za uređenošću fino i suptilno izražena i u ranijim stihovima, ali tek se izravnim spominjanjem ovog klasika filozofske misli za nju možemo i konkretnije uhvatiti. Ta težnja ovdje funkcionira i kao protuteža modernom društvu u kojem su sustavi vrijednosti poremećeni ili nepovratno izgubljeni, kao želja za povratkom u vrijeme kada je za potpuno ispunjenje bio dovoljan produktivan rad u polju i krov koji neće prokišnjavati.
S druge strane taj nesretni "Levijatan" ovdje je i simbol otuđenja jer upravo njega čita osoba koju narator želi vidjeti i prema kojoj gaji očito neuzvraćene osjećaje, tu dolazimo do sukoba društvenog i privatnog - nekako se stječe dojam da bi narator lako prešao preko svih tužbalica, preko toga da je ostao sam i preko uništenih usjeva kada bi se ona samo manila te glupe knjige i posvetila mu mrvicu svoje pozornosti. Stječe se dojam da je od uređenja zajednice ipak važnija sreća pojedinca, a odgovor na to koliko je jedno s drugim povezano ne bi bilo mudro tražiti u tekstu koji analizira veze između ozbiljne književnosti i popularne glazbe.
Zadivljujuća je moć kojom vas ova pjesma može otpraviti na put, ne samo u neko drugo, davno vrijeme ili u vrijeme koje nikada nije ni postojalo, već i na put u kojemu su pitanja vrlo teška iako iza njih ne stoje upitnici, a odgovori su savršeno jasni makar završavaju s tri točkice.
Tekst je prvotno objavljen na portalu booksa.hr i prenesen je uz njihovu dozvolu.