Prošlo je već dosta vremena od kada je puštena prva vijest da se otvara klub Žedno uho. Bilo je raznih nagađanja o tome gdje će se klub nalaziti da bi sada postalo jasno da će to biti u podrumu Klovićevih dvora. Kako je došlo do toga?

Već očito neko vrijeme postoji ideja u Klovićevim dvorima o donamjeni tog prostora. Znači ne prenamjeni jer će on i dalje povremeno služiti kao izložbeni prostor, vjerojatno rjeđe nego sad. Ta informacija je preko prijatelja i suradnika Damira Kanaeta došla do mene, otišao sam na razgovor, vrlo brzo smo se našli na istoj valnoj duljini i odlučio sam ići u tu priču.

Ljudima će vjerojatno na početku biti čudna ideja da će klub biti smješten u Klovićevim dvorima. Kako se tebi čini taj prostor, koliko si zadovoljan njime?
Tamo još nije bio niti jedan koncert na kojem sam bio pa ne mogu točno reći. Možda će ljudima sve to skupa čudno zvučati dok ne vide prostor, ali on je stvarno super. Male intervencije će se po pitanju zvuka morati napraviti, ali atmosfera je već sada izvrsna u tom prostoru, kada je ovako suh, kad je samo izložbeni prostor - Klub će primati 200 do 250 ljudi, ovisi o tome koji dio prostora će se koristiti. Znači, idealan je za one stvari koje su meni najdraže raditi - mali bendovi od kojih će dio, nadam se, jednog dana postati veliki. To mi se već, doduše nenamjerno, jer ovo nikada nisam radio s predumišljajem, događalo u prošlosti. To je zakon vjerojatnosti - na sto ljudi jedan mora uspjeti tako da na sto bendova jedan mora uspjeti.

Kako je zamišljeno funkcioniranje kluba? Koliko sam uspio shvatiti on neće raditi svakodnevno.
Ne, neće. Sad u veljači radimo, budući da je tamo postavljena jedna izložba, samo vikendom kojim će ići dvostruki program. Znači, od 21 do 23.30 su koncerti, a nakon toga ide clubbing program. Od ožujka planiramo pojačati program za još jedan dan, ovisno o tome kad će biti gostovanja. Sad nam se stvarno potrefilo zgodno da su nam sva gostovanja subotom.

Ti si direktor kluba Žedno uho. Koja ekipa će s tobom raditi?
Nenad Borović je zapravo taj koji koordinira sve i sklapa program. Ja se najviše bavim stranim bookingom. Zajedno slažemo program, naravno, ali on je taj koji trenutno najviše radi. Eddy Ramich će biti zadužen za dio programa, on će biti taj kurator koji će birati izvođače za kasnovečernji zabavni dio programa subotom. Tu je i Dirty Harry, odnosno Matt Davies, Englez koji je super lik. U malom prstu ima povijest afroameričku, ali i popularne glazbe tako da će on birati to što će se događati petkom navečer. Provjerena ekipa, ali i entuzijastična što je najvažnije. Svi grizu, a dokad vidjet ćemo.

Osim nekoliko koncerata koje si već najavio, imamo li još nekih najava koncerata?
Imam, ali ne smijem reći. (smijeh) Što se kluba tiče, u četvrtom mjesecu ćemo imati Chucka Propheta, dolazi i Mats Gustafsson. U petom mjesecu će biti niz stvari za koje još nemam dozvolu objave, a odvijat će se u sklopu Žedno uho festivala koji ide i dalje. Više o tome će se znati uskoro.

Uz strana gostovanja, u Žednom uhu će biti i dosta koncerata domaćih izvođača.
Je, je, bit će i Ante Ljubičić između ostalih. Za taj dio priče je najviše Nenad zadužen, ali i ja naravno sudjelujem.

Znači, nakon što si kroz sve ove godine organizirao koncerte u različitim prostorima i klubovima, dočekao si i svoj klub. Je li to ono što si želio?
Sada mogu umrijeti. (smijeh) Ne znam, stvarno ne znam. Stvari su se tako poklopile. Zgodna mi se učinila cijela ta priča, prostor je stvarno dobar, ali stvarno ne znam što će biti za dvije, tri ili pet godina, ne mogu garantirati. Prije 10 godina mi je izgledalo kao da ću vječno biti u KSET-u makar je to bilo potpuno nerealno. Znao sam da neću vječno biti u SC-u jer znam da se tamo prije ili kasnije stvari promijene i da se sve skupa rotira. Više ništa ne prognoziram, nemam pojma. Plan je postepeno graditi priču i biti potpuno nezavisan, zajedno s kvalitetnom ekipom graditi nekakvu zajedničku priču, klupsku priču, glazbenu priču.

Posljednjih godinu i pol si surađivao s Tvornicom i Parkom, odnosno Purgerajem.
Konkretno u Tvornici je bio niz organizatora. Znači, ja jesam odrađivao dobar dio programa stranih gostovanja, ali opet nisam mogao u potpunosti utjecati na to kako će se stvari tamo razvijati.

Ovdje znači većinu stvari držiš pod kontrolom?
Nisam diktator, ali radim isključivo s ljudima koje cijenim i volim i za koje smatram da super rade posao. To je garancija dobro odrađenog posla - kad imaš apsolutno povjerenje u sve segmente posla, u sve ljude koji su uključeni. Ovdje svi imamo uzajamno povjerenje koje je bezgranično. Ne mislim samo na ljude koji slažu program nego i na sve ostale koji su uključeni.

Kada je postalo jasno da će se Žedno uho nalaziti na Gornjem Gradu, odmah je krenula priča o revitalizaciji tog dijela Zagreba. Osjećaš li to breme na svojim leđima?
Revitalizacija je počela s Muzejom prekinutih veza. Znači, neke drugačije stvari su se tamo počele događati. Ne mislim da ćemo mi sada ne znam kakvo čudo napraviti, ali je činjenica, kada sam već spomenuo taj Muzej, da muzičari koji dođu, ako se raspituju prije, velika većina njih traži Muzej prekinutih veza. Kasnije sam i ja počeo preporučati da se prošeta do tog Muzeja. To je stvarno super priča.

Što se tiče samog imena kluba, logično je da si ga nazvao Žedno uho kao već svojevrstan brand. No, već vidim da će se pojaviti komentari kao, 'radit će se partyji pod agendom Žedno uho', odnosno da će se pod tim imenom 'prodavati' nešto što po nekome nije Žedno uho.
Ne vidim u čemu je problem. Već sam imao te rasprave oko Terranea. Ljudi moji, zabava bi trebala biti bitan dio svačijeg života. Ako ćemo biti cijeli život ozbiljni, onda se možemo odmah ubiti. Samo je pitanje je li ta zabava, taj neobavezni, neopterećeni dio dominantan, primaran ili sekundaran. Da se razumijemo, i tih partyja ima svakakvih, odnosno elektronske glazbe ima različite. Tijekom godina sam i ja dovodio niz avangardnih imena koja su sad popularna. Mogu izbaciti nekih 10-ak imena koji su sada više-manje pop elektronika, a bili su avangardni i nastupali su za nekakvih 100 ili 150 ljudi svojevremeno u KSET-u. I to je dio priče koji je mene intrigirao i zanimao. S vremenom se fokus selio s jednog na drugi. Znači, jedno vrijeme je bio intenzivniji jazz program kojeg sam radio, prije toga nekakav avangardni rock, pa je bilo dosta i eksperimentalne elektronike. Dakle, tu se ništa bitno ne mijenja. Zapravo, samo će biti redovitije nego što je bilo prije i ne znam zašto bi to nekome trebalo smetati. Uostalom, i da bude ne znam koliko komercijalno, ti kojima to smeta očito imaju problema. Ne znaju se zabavljati.

Hoće li ovaj klub vratiti mogućnost da dovodiš jazz i slične izvođače, stvari koje si dosta volio dovoditi prije, ali kojih nije bilo u zadnje dvije godine.
Nije ih bilo jer nije bilo financijskih uvjeta za realizaciju programa koji je ipak ekstremno nekomercijalan. Doduše, u 2012. je i ovaj program, koji je bio djelomično ili umjereno nekomercijalan, postao poprilični nekomercijalan. Srećom pa sam predvidio dobrim dijelom što će se događati pa se nisam upuštao u to. Samim načinom funkcioniranja kluba manje sam financijski opterećen nekim stvarima kojima sam prije bio opterećen i to mi omogućuje da više novca uložim u nešto tog tipa. Recimo, Mats Gustafsson se vraća nakon duljeg vremena. Nadam se da će se vratiti i svi ostali naši prijatelji. I Ken Vandermark, Peter Brötsmann, Rob Mazurek. Ne vidim razloga zašto se to ne bi događalo. Za početak jednom mjesečno, a onda u budućnosti možda i češće. Možda se ponovo vrati i N.O.Jazz festival.

Dok s klubom krećeš u novu priču, jednu si praktično u isto vrijeme zatvorio jer si službeno izašao iz Terranea. Kako gledaš na te dvije godine s ove distance?
Osjećaji su, kao i inače u životu, miješani. Nikad ne možeš reći za nešto da si super sretan. I sa ženom se ponekad posvađaš. Terraneo je jedna jako lijepa priča. Motivi su bili jasni. Nikakvih predumišljaja tu nije bilo. Nikada nitko nije razmišljao o nekakvim enormnim zaradama. Išli smo napraviti nešto.
Moj motiv je bio Grad Šibenik. Ipak je tamo cijela ova priča i krenula. Tamo sam počeo muziku doživljavati preozbiljno, kako volim to reći. Osjećao sam potrebu napraviti nešto u tom gradu.
Stvar je otišla u smjeru u kojem je otišla. Već u drugoj godini sam osjetio da se tu ne nalazim i to ne toliko zbog nekakve 'komercijalnosti' koja je neophodna da bi festival mogao dalje funkcionirati, nego zbog mog pristupa ovom poslu. Kad radite takav festival jednostavno ste ovisni o britanskim koncertnim agencijama, a ja s velikom većinom tih britanskih koncertnih agencija ne pričam istim jezikom. Jednostavno, njihova priča je vrlo jasna. Njima je to čisti posao i tu se gledaju cifre.
Kao kad zidate kuću - skupljate ponude od raznih izvođača, a uzet ćete najpovoljnijeg izvođača za kojeg znate da će i pristojno odraditi posao. Tako je i ovdje. U ovom slučaju odabrat ćete najpovoljnijeg ponuđača, tko da najviše novca, a istovremeno je pouzdan. To je model u kojem se ja ne vidim. Priznajem da ne znam funkcionirati na tipičan poslovno-glazbeni način i zbog toga sam i odustao od komunikacije s velikom većinom britanskih agencija.

Kako vidiš budućnost Terranea?
Teško je predvidjeti. Po pravilima ovog posla, četvrta ili peta godina bi trebala biti ona u kojoj se počinje vraćati uloženo. Naša nadanja jesu bila da se to dogodi u trećoj godini, ali sumnjam da će biti prije četvrte. Vjerujem da će se festival nastaviti održavati, da će funkcionirati. U kom će točno smjeru krenuti, što će se dalje događati, hoće li biti programiran kao što je bio dosad, stvarno ne mogu reći. Dio programske ekipe koja je radila i prve dvije godine će ostati uključena u priču. Prihvatili su moju ponudu da ih savjetujem tako da vjerujem da će se programski zadržati koliko-toliko na liniji na kojoj je bio prve godine i nešto manje druge godine.

A hoće li na Terraneu nastupati neki bendovi u tvojoj organizaciji?
To ne znam. Vjerojatno hoće. Meni je stalo da ta priča živi, a najviše zbog Šibenika. Znam koliko su ljudi bili sretni. Odjednom vide svjetlo, vide nadu, nakon 20 godina totalnog mraka.

Rekao si da si prestao komunicirati s većinom britanskih agencija, ali se bez njih ipak ovaj posao ne može raditi, odnosno suradnje ipak ima.
Ima i to zato što su me neke od njih počele prihvaćati ovakvim kakav jesam i s njima super surađujem. Vide da radim dobar posao, ali me i slušaju. Nije samo stvar ponude, nego je i stvar toga da ono što se napravi tu na terenu, bude dobro i bude kvalitetno. Ponuda koju dobivaju, ne znam, u Njemačkoj, Švicarskoj ili Švedskoj je potpuno nerealna za naše uvjete. Mi ne možemo ići s ulaznicom od 30 eura, mi možemo ići s ulaznicom od 15 do 18 eura. Ukoliko to napravimo, stvar će uspjeti. Nakon što se break-even prođe, bend će na kraju dobiti bonus koji u većini slučajeva ispadne na razini ponuda koje su inicijalno negdje vani. Ne možeš se odmah u startu postaviti na način na koji se postavljaju ovi vani. Oni imaju manja davanja državi, manja parafiskalna davanja Josipovićevom ZAMP-u i stvarno im je puno lakše, a naravno da i njihova publika ima puno veću kupovnu moć.

Ljudi često ne znaju kako ide stvar s menadžerima i misle da je koncerte dosta lako organizirati.
Stvarno je sve dosta komplicirano. Ima tu dosta otimačine između raznih promotora ne samo u Hrvatskoj, nego u regiji. Zna se licitirati, ići s ciframa gore i ako uđete u taj začarani krug iz kojeg teško ima izlaza, to je gotova priča. Jednom kada na taj način kreneš funkcionirati, tu se sve raspada. Počneš ovom poslu pristupati hazarderski, postaneš ovisnik. Ne baš potpuno identično, ali strašno je slično ovisnosti o kocki. Ideš s mišlju 'evo još ovo, još ovo, sad će mi se sve vratiti, sad ću uložiti, vratit će mi se sve ono od prije, platit ću sve dugove', a samo sve dublje i dublje propadaš. Takve stvari se najčešće događaju ljudima i to ne samo u Hrvatskoj. Znam nekoliko ljudi u široj regiji koji su radili megavelike koncerte - svi su prije ili kasnije propadali zbog takvog načina poslovanja. Jednostavno, to te ponese. Počinješ živjeti nekakav život van bilo kakvih normalnih poimanja, u nekoj drugoj sferi i kad te to sasiječe - gotov si. Čak i ako si uspješan u tom načinu funkcioniranju jednog dana se brutalno prizemljiš.

Što se tiče Zagreba, u posljednjih godinu-dvije sve je više koncerata, ima dosta organizatora. Neki kažu da ima i previše svega.
Nikad nije previše. Kad je bilo manje stvari, onda je bilo premalo. Sad kad ih je puno, sad je previše. Problem je u tome što ljudi, kao prvo, imaju manje novca, a kao drugo, imaju ne samo jako puno izbora po pitanju glazbe i koncertne ponude, nego općenito u životu. Ljudi su nažalost više vremena počeli provoditi na svojim Facebook profilima nego u birtijima poput ove gdje vodimo ovaj razgovor (op.a.u Limbu, ako nekoga zanima). Dijelom su se promijenile navike ljudi. Koncerti su očito postali manje bitni, pogotovo novijim generacijama. Vidi se određena generacijska rupa - vidi se određeni pad posjećenosti publike od 18 do 25 godina. Taj dio populacije stagnira, a ona stalna publika, koja je odrastala zajedno s programom Žednog uha, je tu. Naravno, dijelu njih su došla djeca, poslovi i drugi interesi, ali povremeno se izdvoji vrijeme i novac za nešto uz što su emotivno vezani da to nešto dođu vidjeti i čuti. Definitivno treba poraditi na toj mlađoj populaciji čiji su interesi očito trenutno negdje drugdje.

Misliš li da si ti na neki način pomogao novim organizatorima da se upuste u cijelu priču oko organiziranja koncerata?
Ne znam kako sam im pomogao. Mislim da sam ih samo zajebao ako sam im ja bio uzor jer vidim da se uredno zabijaju glavama u zid u tim svojim pokušajima. Nedavno sam savjetovao čovjeka da pričeka još godinu dana da se stabilizira situacija jer niz promotora radi u jednom ne toliko malom segmentu glazbene produkcije, ali relativno nekomercijalnom. Bio je nekomercijalan i prije, ali se dogodio taj jedan vrhunac koji me potpuno nenamjerno zahvatio. Jednostavno se dogodilo da je niz bendova, s kojima sam u međuvremenu postao i prijatelj, postalo popularno. To mi je omogućilo da sve ono uloženo vrijeme i trud, a vrijeme i trud jesu u krajnjoj liniji novac, da mi se to na neki način vrati. Prvih osam godina sam praktično volontirao, a sad mi se ne vraća s ne znam kakvim novcem, ali mi je omogućeno da i dalje nastavim to raditi s guštom i da mogu istovremeno živjeti i hraniti obitelj.
Da The National nisu postali onako popularni kao što su postali, ne znam bih li imao drugo dijete. Ozbiljno. Rekao sam im to kad su došli u Boćarski dom - 'Ljudi moji, da se nisam odlučio osnovati firmu i biti potpuno nezavisan, a vi ste dobrim dijelom kumovali tome, ja ne znam bih li se odlučio na drugo dijete u situaciji gdje smo skrpali kraj s krajem'. Znaš, razmišljaš ima li smisla, hoćemo li moći omogućiti djetetu najosnovnije stvari, jedva ovom jednom omogućavamo. Na žalost, banke nas deru, krediti su suludi, mi plaćamo abnormalni kredit za stan u kojem živimo, ali, evo, sve se potrefilo tako.

Znači, The National zauzimaju posebno mjesto u tvom životu.
Definitivno. Dosta su mi stvari omogućili, a čini se da sam i ja njima omogućio pa mi sada vraćaju višestruko.

Mislim da je svima jasno da je uzajamna ljubav tu.
I vi, tadašnja ekipa s Radio Studenta, ste dobrim dijelom kumovali na prvom koncertu u KSET-u. Ono je bilo van svake pameti. Njima ništa nije bilo jasno - tada je tek izašao drugi album, 30-ak ljudi je pjevalo stihove i ništa im nije bilo jasno. To je bilo jedino mjesto u Europi gdje im se to dogodilo. Kasnije u Pauku je bilo još puno ekstremnije tako da to jeste baš lijepa priča.

Kad je već tako, kad The National dovodiš ponovo?
Ne smijem reći. (smijeh)

Zadnje pitanje. Slobodna Dalmacija te je nominirala u izboru za Dalmatinca godine. Kako si to doživio?
To mi je mater javila. Moj stari je pretplaćen na 'Dalmaciju' - 1993. je prestao zvati 'Slobodna', ali je nastavio kupovati. Mislio sam da umišljam, ali stvarno je promijenio jer kada je Kutle preuzeo više nije bila 'Slobodna', sad je 'Dalmacija'. Mater me nazvala, priča mi, a ja uopće ne kužim o čemu priča. Kaže ona Ante Gotovina, biskup Uzinić. Priča ona, a ja 'stani, ajde iz početka'. I kada mi je sve ispričala, ja sam je onda pitao: 'Za koga ćeš ti glasati? Nećeš valjda za mene? Valjda ćeš za Gotovinu'.

+ hvala Vrani na glavnoj fotki (skužaj Mate, natjerali smo ga da posegne za privatnom kolekcijom :)) i hvala Vatroslavu na fotki s prvog Nešnala :)