Khebez Dawle: It's not in our hands anymore
We are technically refugees, but we do not want to come and take your food and land. We want to be active again in a society where morals of peace and love and art and music are respected. To evolve.
Uvod by Leo Vidmar
Rat je, uz Donalda Trumpa, najveća civilizacijska sramota. Činjenica da jedna grupa ljudi odluči ubijati drugu iz vjerskih, gospodarskih, političkih, kulturoloških i inih razloga govori da na evolucijskoj ljestvici nismo odmakli daleko. Rat je razumski neobranjiv, s posljedicama koje u najvećoj mjeri sežu do malih ljudi, ukoliko si dopustimo bilo koje ljude nazivati malima. Iskustvo i povijest pokazuju da rat ne donosi ništa doli promjena koje su se mogle inaugurirati na načine koji ne iziskuju kopanje masovnih grobnica, ili, onime što je sada medijima žarište interesa, generiranja masovnih izbjegličkih valova. Ono što se događalo u Europi ranih devedesetih, ono što se događa Europi danas, nikako se ne uklapa u proklamirani status kršćanskog društva Zapada, iznad svega izgrađenog na poštivanju ljudskih prava. Zapad, vječiti uzor svega dobrog, boluje od sindroma careva novog ruha. Jedino pravo zrcalo realnog stanja nije ono koje držimo pred samima sobom, nego ono koje pokazuje nas u odnosu na druge. Cijela priča oko Sirije i ostalih zemalja koje su se priključile kolonama ratom izmještenih pojedinaca i obitelji mogla se pratiti kroz lupu društvenih mreža i zloupotrebe slobode govora putem komentara na internetskim medijima. Na ovim poljima, bojim se, pobjedu je odnijela opcija koja vjeruje u obranjivost vizije tenka na ulicama grada. Samo najgora zabluda i besvijest mogu urlati na napaćen svijet da su dezerteri i paraziti. Srećom, internetski revolucionari su ekvivalent kerova koji laju dok karavane prolaze, a slika s hrvatskog terena pokazala je nešto zbog čega mi je bilo milo da sam jedan od mnogih rođenih pod hrvatskim barjakom. Solidarnost pokazana od strane građana istočne Slavonije, koji su u ljudima prepoznali sebe u ne toliko davnoj prošlosti, dala je dozu Omege 3 kolektivnom zaboravu, istovremeno začepljujući usta ksenofobima iz zapadnijih dijelova koji su, ironično, daleko manje izloženi egzodusu, kako danas tako i prije dvadesetak godina. Ako se uspoređujemo sa smiješnom Mađarskom (politikom), koja ne samo da pati od kolektivnog zaborava nego ima hiperboličan osjećaj nacionalnog značaja koji se brani bodljikavom žicom i pomičnim čeličnim vratima, Hrvatska je bljesnula dirljivom humanošću. Naravno, na kraju su izbjeglice iskorištene za jeftinu predizbornu igru Čovječe ne ljuti se protiv Srbije, pri čemu je ljevica po tko zna koji put ispala socijalno osjetljiva koliko i Karamarko na metamfetaminu.
No, ovo nije pravo mjesto za gađenje i gađanje trulim paradajzima. Ovim tekstom se treba dati uvod u nezavidnu situaciju u kojoj se nalaze deseci tisuća ljudi iz ratom razorenih i razumom opustošenih područja, ljudi koji su se majci Europi okrenuli da im pruži ruku u najmračnijim trenucima, te najaviti intervju sa sirijskim izbjegličkim bendom. Kutina i Zagreb ugostili su sirijski indie bend Khebez Dawle, čiji su se članovi našli na Schengenovom putu, pokušavajući se domoći boljeg sutra. Lorena Rodrigez je razgovarala s Anasom Maghrebijem i Bazzom koji su u kratkom intervjuu dali vrlo osobni uvid u situaciju u Siriji i njihovu glazbenu scenu, te utiske o Hrvatskoj i razloge kucanja na zidove utvrde Europe.
Intervju poslušajte preko Mixclouda:
