Razgovori ugodni

Jack Name: Uvijek je važno razmišljati svojom glavom i biti svoj

Bojan Bojko srijeda, 20. svibnja 2015

Surađivao je s Arielom Pinkom, bio je turnejski član benda White Fence, a kao Jack Name 2014. za sestrinsku etiketu Drag Cityja, objavljuje debitantski album 'Light Show', na kojem glazbeno obrađuje temu izvrnute borbe svjetla i sjena te implicitno kritizira raširenu upotrebu lijekova koji suzbijaju kreativnost mladih.

Početkom 2015., svoj drugi studijski album 'Weird Moons' objavljuje za Castle Face Records, etiketu čiji je suosnivač Johna Dwyer iz Thee Oh Sees, a tema ovog albuma još je ekscentričnija – posthumni put u svemir, gdje se protagonisti albuma transformiraju u razne oblike, ovisno o udaljenosti od svakog od 67 Jupiterovih mjeseca.

Njegove su pjesme smještene između grandioznih synthom isprepletenih psihodeličnih tapiserija i minimalnog electro-rocka a sve zajedno Jack Name opisuje pojmom fikcionalan rock'n'roll. Njegov je zagrebački koncert zakazan za 17. lipnja 2015. u zagrebačkom klubu Klub., a s Jackom Nameom smo popričali o njegovom radu, putovanju u svemir i raznim drugim temama.

Zdravo Jack. Kako si, jesi li spreman za turneju? Kako se osjećaš prije odlaska na put – nervozno ili nestrpljivo? Kako se pripremaš za turneje?

Dobro sam. Nadam se također i ti. Ne osjećam se nervozno ili uzbuđeno, sretan sam zbog putovanja. Sve što trebamo uraditi je ponijeti nekoliko instrumenata te nekoliko čistih košulja. Vrlo smo sretni ljudi.

Posljednji album obrađuje koncept meta-morfološkog putovanja njegovih protagonista do različitih planeta i njihovih mjeseca u Sunčevom sustavu. Misliš li da će naša generacija doživjeti putovanje do drugih planeta Sunčevog sustava? Probudiš se jedno jutro u budućnosti i odlučiš – zašto sutra ne bih otputovao do Saturna ili Jupitera? Što ću to tamo vidjeti? Što se radi u svemiru?

To je lijepa ideja, no osjećam da će još puno vremena proći dok mi ljudi ne odrastemo dovoljno kako bismo si dozvolili uživanje u nečemu poput svemira. Do tada, vjerojatno ćemo se boriti zbog svemira, ili biti zabrinuti zbog njega, kolonizirat ćemo planete u industrijske svrhe, ljudi su još uvijek preglupi za svemir. Možda ćemo jednog dana u budućnosti biti u mogućnosti otići i provjeriti ga, no ja volim ovo ovdje na Zemlji. tako da mi se ne žuri.

Kada razmišljam o transformaciji oblika, na pamet mi padaju dva koncepta – šamanizam i reinkarnacija. Šamanizam kao kanaliziranje sveprisutne, no za sada nemjerljive ili nedetektabilne energije, te reinkarnacija kao koncept putovanja duše iz određene forme u neku drugu. Vjeruješ li možda u neki od ta dva koncepta? I baviš li se možda upravo ti šamanizmom na određen način kroz glazbu? Koliko znam, šamani često koriste glazbu u svojim obredima i ceremonijama. :)

Ne znam vjerujem li u išta, no mislim da oba ta koncepta funkcioniraju, postoje elementi šamanizma i reinkarnacije u glazbi i tekstovima ovog albuma. Točno si pogodio bit.

Nonkonformizam se može odnositi na razne stvari ili pojave te mislim da je kao takav iznimno bitan za napredak čovječanstva, a to nešto je čime si se također bavio. Možeš li za sebe kazati da si nonkonformist? Ako ne u nekom drugom određenom smislu, onda barem u glazbi?

Uvijek je važno razmišljati svojom glavom, i biti svoj, postoje vremena kada je to teško, no to je uvijek važno. Biti individua je predivna stvar, a ako ljudi odbacuju vlastitu individualnost, to je jako tužno.

Ne znam jesi li kojim slučaj upoznat s The Olivia Tremor Control. Osobno mislim da su oni početkom 90-tih godina bili ključni za ono što se danas može nazvati lo-fi/eksperimentalna rock'n'roll glazba i scenu koju predvode izvođači poput Ariel Pink, Teen Daze, Dean Blunt, Axxa/Abraxas i ti sa svojim raznim pseudonimima/projektima. Jesi li ikada čuo The Olivia Tremor Control i, ukoliko jesi, možeš li svoju glazbu referirati na njihov rad? Jesu li oni možda jedan od tvojih glazbenih uzora? Koji su točno tvoji glazbeni i ne-glazbeni uzori?

Za mene osobno ne postoji duboka veza s tom grupom. Prema onom što sam čuo, postoje neki elementi koji me podsjećaju na raznu eksperimentalnu muziku sa traka, poput Pierrea Schaeffera ili nečega, i ta glazba potječe iz 1940-tih. Postoji vrsta glazbe, možda možemo reći da je to familija glazbe koja je postojala dugi niz godina, ljudi koji ne utječu jedni na druge, nego su svi pod utjecajem sličnih stvari, možda su oni simpatetični bez da su utjecajni. Na primjer, jedan od mojih najvećih uzora je The Velvet Underground, oni su velik uzor milijunima glazbenika, a isto vrijedi i za Crass, ili Parliament, ili Briana Ena, ili Milesa Davisa, ili Harryja Partcha, ili Johna Cagea, ili The Residents, ili Suicide, ili Princea, itd... Nisu svi voljeli glazbu drugih, ili znali jedni za druge, no svi su oni dio te veće familije. To je zbog toga što su glazbenici i umjetnici možda zapravo više receptivni nego kreativni. Stvari odnosno ideje dolaze kroz umjetnike na svijet. Uvijek govorimo: Imam ideju!, no odakle smo je dobili? Tko to zna? Iz kozmičkog mjesta? Iz svetog mjesta? Iz glupog mjesta? Vrlo je teško shvatiti psihologiju post-industrijske konzumerističke kulture glazbe, no nadam se da ispod svega toga leži nešto predivno i interesantno, kao da smo svi dio familije koja dijeli istu ideju, a ne samo majmuni koji pokušavamo oponašati jedni druge iz godine u godinu.

Radio si s Arielom Pinkom na njegovom albumu 'Pom Pom'. Koliko je rad s Arielom utjecao na tvoj rad?

Natrag na spomenutu familiju, to je bilo prijateljstvo i zabava. Bila je to zaista zadivljujuće okruženje ljudi koji surađuju kako bi nešto napravili, djeluje tako jednostavno, vrlo je teško opisati što je to točno bilo posebno. Ariel je imao moć usmjeravati ljude kako bi dobio ono što želi, a također je bio slobodan dopustiti ljudima da budu slobodni kako bi dozvolio nove ideje u cijeloj slici. Bilo je tamo povjerenja i otvorenosti, u oba smjera, vjerojatno zbog ove glazbene familije ideja kojoj svi mi pripadamo. Mislim da su to povjerenje i taj entuzijazam pomogli u izvlačenju najbolje od svih uključenih. To je nešto posebno što se može postići tako da mi je zadovoljstvo da sam bio tamo kako bih to iskusio.

Izjavio si da je Los Angeles odlično mjesto za ostvarenje fantazija. Po čemu je Los Angeles toliko specifičan odnosno drugačiji od drugih gradova? Kako izgleda jedan dan u studiju odnosno dan kada pišeš i snimaš nove pjesme i materijale? Kako izgleda tvoj tipičan dan u Los Angelesu?

Za mene je LA poseban po biljkama i vremenu te brdima. To je dobro mjesto za biti sam sa svojim mislima ako to želiš, no također se možeš socijalizirati ako želiš. Pišem i snimam u svom stanu, tako da moj tipičan dan čine buđenje, odlazak van u šetnju s mojim psima te rad na nekim snimkama. Postoje predivna mjesta koja se mogu posjetiti, parkovi, rijeke, većinu vremena provodim na tim mjestima, ili na snimanju kod kuće.

I za kraj, da zaključim ovaj intervju napomenuo bih kako će ovo biti tvoj prvi nastup u Zagrebu i Hrvatskoj. Što lokalna publika može očekivati od tvog nastupa uživo? Što ti očekuješ od nas?

To je istina i jedva čekam to provjeriti. Nadam se da će koncert biti lijep i glasan, toliko da glazbu možete osjetiti u trbuhu, da ćemo moći stvoriti lijepo raspoloženje za sve, nadam se također da će biti zamračeno tako da se ljudi osjećaju ugodno ako požele plesati. Očekujem da ćemo se dobro zabaviti, radujem se tome.

Zahvaljujem ti na vremenu za ovaj intervju i želim napomenuti kako se veselim tvom nastupu u Zagrebu!

Razgovarali smo i sa