Tome da nisam ranije saznao o ovom raznovrsnom i svestranom hrvatskom muzičaru i umjetniku, vjerojatno su zaslužni i lokalni (mainstream) mediji koji prilično rijetko prate domaće autore izričaja koji odskaču od klasičnih “kantautorskih” imena, kojih pak ima i previše te koji nerijetko stvaraju i izdaju ni po čemu posebnu ili inovativnu muziku.

Ivan Antunović, osim što stvara pomaknute, drugačije pjesme na hrvatskom i engleskom jeziku, bavi se i samizdatom glazbom kroz njegovu DIY-etiketu "0.5" koja iza sebe ima pozamašan broj što fizičkih, što digitalnih izdanja, a do sada su u tom malom opskurnom katalogu, uz Ivanove vlastite radove, svoje mjesto našla domaća i internacionalna imena - Videododir, Alone In Heaven, Ilegalne emocije, Hemendex, Popsimonova, Zarkoff, The Bridge, Colin Lloyd Tucker, Simon Fisher Turner, My Robot Friend, Női Kabát i Soft Riot. Uz sve to Ivan dodatno povremeno uradi i pokoji remiks za druge autore te radi kao grafički dizajner. Do sada je između ostalog, oblikovao i omote za izdanja velškog avangardnog dueta Zone, srpski manifest Zastranienie, za grupe f.O.F i Konstruktivists, uz pojedina izdanja Nacionalne Asocijacije za Umetnost i Kulturu (NAUK) iz Beograda, te mariborskog Subkulturnog azila.

Ususret koncertu zakazanom za 17. 4. 2015. u zagrebačkom Klubu Attack na kojem promovira svoj posljednji studijski album “Earthquakes Usually Come Around At Night” izdan pod aliasom I/II za bečku nezavisnu etiketu Totally Wired Records, popričali smo s Ivanom o njegovom radu.

Zdravo Ivane, koliko mogu primjetiti, konstantno si zaposlen te radiš na raznim projektima, stoga bih te prvo želio pitati - kako si, kako se osjećaš i kako stižeš sve?

Osjećam se super, u kreativnom pogledu vrlo ispunjeno i zadovoljno sa svime što radim. Fali mi vremena, ali je opet super - volim kad mi fali vremena, volim “ubijati” vrijeme.

Novi studijski mini-album “Earthquakes Usually Come Around At Night” izdan je i na vinylu, za Totally Wired Records, a isti donosi malo drugačiju - ili noviju - zvučnu kulisu uz standardno prepoznatljiv vokal koji je određena vrsta pečata tvoje muzike. Da li je proces stvaranja bio drugačiji u usporedbi s ranijim radovima?

Zapravo, i da i ne. Ovaj mini-album je dosta dugo nastajao, dosta dugo je trajala njegova realizacija. Uz veliku pomoć Totally Wired Records etikete, koju sačinjava jedna vrlo draga ekipa entuzijastičnih ljudi - Kathi, Florian, Philipp i Anna, a posebno dobri duh Beča - Michael Giebl, bez kojeg cijela ta moja priča, posebno vezana uz Beč i ovo konkretno izdanje ne bi zaživjela... ali je i svi smo zadovoljni učinjenim. Ovo je naš pravi mali "Labour of love" uradak. Upoznavši se sa svima njima unatrag tri godine, stvorilo se jedno jako lijepo prijateljstvo i uzajamna podrška, posebno uslijed mojih gostovanja uživo u Beču, ponajviše u sklopu klupskih večeri "Future Echo" i "Vanity Vague".

Totally Wired njeguju spoj auditivnog i vizualnog, vole odabirati sadržaje, čime su u protekle dvije godine već stvorili impresivan i eklektičan katalog izdanja. U pravom trenutku i meni su izašli u susret, pokazavši interes i izdali vinilnu verziju najnovijeg mini-albuma, koji će se pojaviti i u standardnom CD formatu za moj DIY label.

U smislu stvaranja, ovaj je mini-album bio nešto zahtjevniji - želio sam da aranžmanski ipak malo zadire i u pop a da istovremeno zadrži i neku svoju eksperimentalnu crtu. Zadao sam si napraviti malo kompleksniji album u odnosu na minimalistički orijentiranu muziku koju inače stvaram, te je zbog toga cijeli proces tražio više pažnje i vremena da se završi.

Veliki je stilski odmak od vremena kada sam potkraj devedesetih s prijateljem Robertom Sorićem stvarao muziku na kazetama, pod imenom Narrow - tih godina nismo si mogli priuštiti laptop, studio ili adekvatniju opremu. No iz neke prvotne frustracije šumovima na trakama, stvorila se jedna ljubav prema takvom načinu rada, jedan oblik discipline koji je obilježio i moj solo-opus... Nakon deset godina djelovanja više-manje u nekakvoj izolaciji, zaključili smo kako smo iscrpili Narrow priču i ja sam početkom 2009. nastavio raditi muziku kao "I/II" a kroz godine koje su uslijedile, svakim novim izdanjem postignut je neki odmak. Najnovija ploča na neki način zaokružuje cijelo jedno poglavlje različitih identiteta, manifesta ili pseudonima koje sam do sada koristio.

Osim što već dugi niz godina stvaraš muziku, baviš se i dizajnom – koliko su te dvije vještine komplementarne, odn. koliko te možda stvaranje muzike inspirira u stvaranju dizajna i vice-versa? Postoji li neka poveznica između ta dva područja djelovanja?

Apsolutno, sjećam se unatrag dvije godine, kada sam priredio retrospektivnu izložbu u prostoru zagrebačke HDD Galerije, da mi je bilo postavljeno baš to pitanje. Definitivno me inspiriraju i dizajn i muzika, koji se nadovezuju jedno na drugo. Dizajn je moja profesija. Određeni ljudi i literatura izvršili su veliki utjecaj na moj rad. Meni osobno, najzanimljiviji primjeri grafičkog dizajna proizašli su upravo iz muzičke scene - ključni moment u kojem je jedna generacija ljudi postala establishment (Neville Brody, Peter Saville, Bruce Licher, Mark Farrow, Vaughan Oliver, Jon Wozencroft), inspirirana punkom i modernom umjetnošću, potpuno izokrenuvši priču, postavivši nešto svoje i na taj način stvorivši jednu drugu estetiku, daleko inspirativniju od uobičajenih, školskih obrazaca. Dizajn, pogotovo u kontekstu muzike i sa samom muzikom tvori jedan idealan umjetnički spoj. Dizajn inspirira muziku koju radim kao što i muzika inspirira dizajn koji radim – uzajamna veza definitivno postoji.

Što je onda prvo – muzika ili dizajn?

Dizajn definitivno odnosi svoju prednost, s obzirom da mi je to profesija i osigurava kakvo-takvo preživljavanje, dok je muzika više produžena ruka tome, koja pruža svoja mala zadovoljstva. Ali oboje predstavljaju jednu divnu krajnost.

Vezano za prethodno pitanje i inspiraciju – odakle je crpiš pri stvaranju muzike, dizajna ili pisanju tekstova? Dali su to svakodnevne stvari i događaji ili je to možda nešto drugo? Možda neki drugi dizajn ili neka druga muzika?

Svakako postoji i inspiracija tuđom muzikom i dizajnom, to je neizbježno. Inspiriraju me i društvene okolnosti, što je iz izdanja u izdanje postalo sve evidentnije, nekako je izraženija svijest o tome što se zbiva kod nas i u svijetu. Ne pjevam nužno o "ovozemaljskim stvarima", iako su i takve teme prisutne, s obzirom na indivudalne poglede na svijet. No uvijek je to neka zlatna sredina - ili možda bolje, siva zona koja neutralizira značenje i demistificira.

Tipičan primjer je grupa Kraftwerk, koja je meni jedan od velikih uzora - fascinantno je kako su oni s lakoćom izbjegavali kontroverze, tematski odabirući ideje za naslove albuma... primjerice “Autobahn”. Autobahn je nacistički vojni projekt koji danas nitko tako ne percipira. Isfrustrirani stigmom nacizma koji je njemačkoj kulturi i identitetu u samo 5 godina nanio neizbrisivu mrlju, Krafwerk su iz tog konteksta doslovce uspjeli istrgnuti jednu komponentu i stvoriti jedan potpuno novi kontekst - tehnički napredak za dobrobit čovječanstva. Ne znam koliko meni takvo nešto i izdaleka uspjeva a da ne zalazi u tematsku krajnost, ali volim kroz tekst neke pjesme osvrnuti se na odabrane teme i prepustiti slušateljstvu da samo izvlači zaključke. "Earthquakes Usually Come Around At Night" je u tom pogledu možda i jedan od mojih "socio-politički" najizražajnijih uradaka...

Znači, uzeti nešto što je negativno i pretvoriti to isto u korisno i dobro? Demistifikacija i destigmatizacija prošlosti?

Da, definitivno. Primjerice “Umrijeti za strojem” je takav jedan konkretniji moment - svojevrsni manifest. Nikad nisam zamišljao da ću raditi pjesme s tekstovima na materinjem jeziku ali dogodio se i taj trenutak inspiracije kada sam čuo Monofonikovu muziku. Monofonik je ime zagrebačkog one-man elektro-pop projekta, koji je proteklih desetak godina stvorio impresivan, stilski vrlo naivan ali lirički itekako provokativan opus. U trenutku kad sam pokrenuo “Umrijeti za strojem”, Monofonik je unatoč nekim konkretnijim uzorima, bio glavni katalizator. Tu su teme bile konkretnije, vezane uz ovo naše društvo i sustav koji ga uneređuje. Samim time, nisam htio zalaziti u patetičnost tih tema već stvoriti neku alegoriju - primjerice pjesma “Strano tijelo” istovremeno je referenca na opasnu neizlječivu bolest, s druge strane je komentar na vječiti problem ksenofobije a u trećem slučaju je inspirirana filmom “Tetsuo”.

Drago mi je da si jedan od onih koji rade muziku i na hrvatskom jeziku, jer prema mojem osobnom mišljenju kod nas i u regiji je previše generičkih bendova i kantautora koji pišu pjesme na engleskom a nemaju “snagu” ili “moć” koju imaju autori i bendovi kojima je engleski materinji jezik.

Tu postoji dvosjekli mač, istu stvar rade i drugdje. Engleski je jako pristupačan, jako je fleksibilan i jednostavniji je. Što god napišeš na engleskom jednostavnije je i “pjevnije”, sve se da uklopiti, uvijek postoji nekakav smisao u njemu. Hrvatski je tu kudikamo zahtjevniji. Materinji jezik je uvijek problematičniji jer treba naći zlatnu sredinu o čemu napisati tekst. Glede engleskog, riječi nama koji nismo izvorni govornici, djeluju apstraktnije, poput "instrumenta" - slobodniji smo u njegovom ozračju, značenje je tu a opet ne mora biti, ne osjećamo se toliko "goli" kad pjevamo na engleskom... No složit ću se djelimice s tvojom tvrdnjom kako je generičnost česta zamka u koju brojni kantautori koji stvaraju na engleskom bezglavo padaju, u nastojanju da zvuče "engleskije" od originala. Ali ih i razumijem jer na taj način žele postići kontakt s vanjskim svijetom. Hrvatski je daleko veći izazov, ali je osuđen na "izolaciju" odn. egzistira isključivo u vlastitom podneblju. S druge strane, uvijek postoje i velike, časne iznimke. Primjerice među autentičnijim pojavama na domaćoj alternativnoj sceni svakako je jedna Popsimonova, koju uvijek volim zezati da je njezin "ukrajinski" engleski predivan. To je ono što njenim pjesmama i njoj samoj daje šarm i karizmu.

Spremaš li nešto novo u budućnosti na hrvatskom jeziku?

Da, već radim na tome. Ništa se bitno neće promijeniti u samoj muzici i njezinom načinu izvedbe, samo će se promijeniti ime jer sam s aktualnom pločom, kako sam rekao i na početku, odlučio zaključiti višegodišnju priču s različitim pseudonimima. Obrazac je iscrpljen, ubuduće planiram nastupati pod svojim pravim imenom.

Zanima me koje instrumente koristiš u studiju prilikom stvaranja muzike? Da li je to analogna oprema ili si jedan od onih koji koriste moderne odnosno digitalne tehnologije u procesu stvaranja muzike?

I jedno i drugo. Ne mogu se referirati na opremu, sve su to idealni alati. Sistem stvaranja se od početka nije puno promjenio, u opremu se i ne razumijem previše, međutim znam kakav zvuk tražim, igram se, učim i vježbam i vjerujem vlastitom uhu kad prepozna da nešto zvuči zadovoljavajuće, da se razvija u pravom smjeru. Glede analogne opreme kako si istaknuo, cijela ta retromanija zvuka i opreme ima svojih mana, analogna oprema ne garantira uvijek i sretna rješenja... Ironično je kako se danas digitalno negira - dok s jedne strane i sam osjećam iritaciju instantnošću digitalnog, s druge strane svi su itekako svjesni da bez digitalnog danas ne bi bilo puno toga izvedivo... u tom pogledu nove tehnologije i njihov minimum-maksimum koji meni služi za realizaciju ideja je više nego dobrodošao. U elektronskoj muzici nekad je bio cilj analognim prikazati upravo digitalno, futurističko doba, a danas kada je digitala uzela maha, "analogno" je nanovo vraćeno u život, i to ne nužno i samo u muzici, jer u njemu mnogi prepoznaju određenu osobnost i prije svega taktilnu kvalitetu. Međutim, u pogledu analogne elektronske muzike, ljudi često više analiziraju (opremu) nego što slušaju (muziku) - što zna ponekad zairitirati. Na stranu informativna strana takvog poimanja zvukova ali primjerice komentari poput “Super ti je ova 707 ritam mašina u pjesmi” ili "cool su ti ovi MS 20 uleti" (iako to uopće nisu zvukovi generirani na takvoj opremi) ne daju željeni feedback... ne radim muziku da ona zvuči kao “pokazivanje” opreme. Iako volim da postoji element konfuzije - da se ljudi zapitaju ili nagađaju kako je postugnut izvjestan zvuk. To je znak da je moja muzika možda uspjela. (smijeh)

Kao što je slučaj, primjerice s Popsimonovom ili Zarkoffom, imam dojam kako si daleko više cijenjen i prihvaćen u inozemstvu nego u vlastitoj zemlji. Što misliš da je tome uzrok?

Manja prihvaćenost u vlastitoj zemlji nije nužno zbog toga što mediji uglavnom ne mare, ili se ljudima možda ne sviđa nečiji rad. Stvar je i vlastitog angažmana, odn. što sam autor želi ili očekuje od toga što radi. Svugdje postoji mala, iako zahvalna publika koja pokaže interes i da ti nekakvu podršku - meni osobno je to sasvim dovoljno. Prije svega, ovo što radim radim iz vlastitog zadovoljstva i ljubavi prema muzici a ne iz očekivanja da se nužno svidi drugima. Ne očekujem da me slušaju, niti me zanimaju mase... U pogledu inozemne publike, ista je situacija - i to su mali intimni krugovi ljudi koji vole doprinijeti jednom idealnom paralelnom svijetu u kojem je sve moguće... A glede prihvaćenosti na nekoj konkretnijoj razini popularnosti - ako pogledamo primjer zemalja engleskog govornog područja - ni u Engleskoj, niti u Americi, unatoč enormnom kulturološkom utjecaju na cijeli svijet, čitavo mnoštvo interesantnih autora kod kuće se ne primjećuje, niti ga se posebno cijeni niti ih prihvaća... Često bi bio slučaj da američki izvođač uspije u Europi ili europski izvođač u Americi... Tu bitno utječu mediji koji ovisno o vlastitom interesu formiraju i interes, odn. ukus šire publike. Iz tog razloga vani je ljudima puno interesantnije čuti nekog poput Popsimonove, Zarkoffa, Hemendex ili drugih autora koji kombiniraju i engleski i materinji jezik, a Europska publika u tom pogledu zna biti kultiviranija. Ne želim zvučati kako pišmanjim domaću publiku, međutim kod nas je izvjestan dio te neke idealnije publike nestao, unatoč činjenici kako ima jako puno događanja i kod nas. Mislim da je glavni uzrok izostanka same publike njezina svojevrsna razmaženost - sadržaja je odjednom "previše", ljudi su dezorijentirani, htjeli bi biti na više mjesta odjednom... na kraju često nisu nigdje. Nažalost.

Osim muzike i dizajna, također vodiš DIY etiketu "0.5" na kojoj se mogu pronaći i izdanja Soft Riot iza kojeg se krije Jack Duckworth, član bendova poput Radio Berlin (čiji je također član Joshua Wells iz Black Mountain i Lightning Dust) i A Luna Red, te Női Kabát. Kako je došlo do tih suradnji odnosno do toga da jedna hrvatska etiketa izdaje njihovu muziku?

Poanta etikete "0.5" je interakcija - stupiš u kontakt s izvođačima čija ti se muzika sviđa, kao što se tvoja muzika svidi drugima. Zahvaljujući ranije spomenutim bečkim prijateljima, u moj život došla je i muzika Soft Riot i Női Kabát. Općenito me iznova oduševi da ima izvođača elektronske i sintetičke pop-muzike koji ne zvuče kao more drugih. Danas kad se spomene synth-pop, istovremeno se takvoj sceni spočitava - ili ona sama pak preferira - izvjesni elitizam. Kod Soft Riot i Női Kabát vjerojatno postoji i doza elitizma no on je nečujan, ne zrači arogancijom već u svemu što rade prisutna je spontanost i taj njihov "elitizam" ih samo uspješno izdvaja iz silnog mnoštva sličnih ili manje sličnih sudionika takve scene.

Jack Duckworth je jedan svestran i vrlo ekspresivan muzičar s itekakvom karijerom iza sebe - zanimljivost je da on svoje početke bilježi u gitarističkim (punk) bendovima devedesetih... U kontekstu Soft Riot, doživljavam ga kao progresivnog sintetičara koji unatoč vlastitoj ekspresivnosti ne teži demonstraciji sviračkog umijeća per se, kao što to čini jedan Rick Wakeman... Jackove teme često prelaze granicu fantastike i ezoterije i iako su to za mene još uvijek neistražena područja, kontekst u kojem nastaju daje izuzetan efekt – teorije zavjere, distopijski svijetovi i slično. Jacka Duckwortha jako cijenim jer u njegovom radu prepoznajem i sebe, nakon što sam se susreo s njegovom muzikom, s vremenom je i njegov izraz izvršio utjecaj na moj rad - dodatno tome, i on je sam svoj majstor, grafički dizajner koji svojem radu nudi vlastitu viziju kreativne slobode, odn. audio-vizualne interakcije. Női Kabát neki su pak prozvali i novim "Tuxedomoonom" - ne toliko zbog same muzike (iako Deejev vokal vrlo ugodno podsjeća na onaj Blainea Reiningera), već iz razloga što i Női Kabátov pristup (kao i u slučaju Soft Riot) nanovo vraća smisao značenja "alternativne muzike" kakva bi ona trebala biti - izdvojena i skrivena, suzdržana a eksplozivna. Tuxedomoon iz tog razloga navodim kao primjer jer i danas djeluju uglavnom van ikakvih okvira mainstreamom podcrtane "alternative".

U tom pogledu i na ovim prostorima djeluje čitav niz izuzetnih autora koji stilski bitno odudaraju od bilo kakve "alternative" koju preferiraju mainstream-mediji - Šumovi protiv valova, Leifert, Diskurz, Panache Panache, Konvoj bonton bajkera, Lenhart Tapes, Za pokolj duše, Microslav, No Name No Fame, ... ima tu još jako puno zlatnih primjera koje šira  javnost nažalost nikad neće otkriti svojom voljom.. Također mi je velika čast da je 0.5-katalogu doprinio Colin Lloyd-Tucker, legendarni kantautor iz prve post-punk generacije koji je solistički gostovao na jednoj mojoj ranijoj pjesmi (za I/II mini-album "Analogue Cuts In Digital Ways" iz 2011.) a koji je između ostalih surađivao s Mattom Johnsonom iz The The i Kate Bush a tu je i još jedan Colinov bliski suradnik, također moj uzor - Simon Fisher Turner, koji je ustupio ekskluzivan komadić muzike za jedno od ranijih izdanja mojeg fanzina "Small Doses". Simon je karijeru započeo još 70-tih godina prošlog stoljeća kao tinejdžerska pop-zvijezda, da bi potom napravio zaokret u smjeru avangardne muzike... najpoznatiji je po svojem soundtrack angažmanu za filmove Dereka Jarmana.

Ako me sjećanje dobro služi, posljednji put domaća publika imala je priliku slušati i gledati te uživo kao Umrijeti za strojem uz Šumove protiv valova, a prije toga kao I/II uz Naadyn. Možeš li nam otkriti što pripremaš za nadolazeću promociju novog albuma? Što možemo očekivati?

Striptiz sigurno ne (smijeh).. bit će to još jedan prigodan - i u mojem stilu, statičan nastup, uz novi repertoar, dio kojeg sam i do sada već u nekoliko navrata izvodio uživo, a ovo će biti i jedan od dva zagrebačka koncerta s kojima se opraštam od dosadašnjih pseudonima. Nova ploča je zaokružila jedno veliko poglavlje pa će u skladu s time biti također izveden i odabir pjesama s prijašnjih izdanja. Mislim da je dio publike koja redovito pohodi Krželjeve muzikfantastique večeri, već upoznat s tim repertoarom i vjerujem da im neće biti toliko strano - nadam se, niti naporno - te da će svi uživati, moguće zaplesati i dobro se provesti...

Zahvaljujem ti na vremenu za intervju!

Hvala tebi.

Pretposljednji nastup Ivana Antunovića pod pseudonimom I/II održat će se u petak, 17. travnja u Attacku.