Prošlo je nekoliko mjeseci od objavljivanja vašeg prvog albuma, "Sunčano s povremenom naoblakom", a album se pojavio visoko u svim godišnjim izborima najboljih albuma (kod pot liste na 8. mjestu). Kako ste vi zadovoljne njegovim prijemom?

Super. Nismo to očekivale, ni upola toliko pažnje. Recimo, pot lista je jedan od rijetkih medija koji nas je pratio od početka i kada je album objavljen mislila sam da će album doći do vas, do Kultivatora i sličnih, znači do ljudi koji imaju dobru volju da poslušaju nove bendove i obrate pozornost na njih, a ne na sve portale na koje je došao. Prije svega me baš to iznenadilo, kad sam vidjela da je to eskaliralo i da to dan-danas eskalira. Druga stvar, mislila sam da će se sigurno naći barem jedna osoba koja će nas popljuvati, ali nije bilo niti jedne negativne recenzije. Bilo je konstruktivnih kritika oko toga što bi trebalo popraviti, ali i mi smo same svjesne da je dosta toga trebalo popraviti.

Uvijek me pitaju zašto nismo snimili album prije. Prva stvar, bila je filtracije u bendu. Počeli smo kao trojka, pa smo bili šestorka, pa smo u međuvremenu došle u Zagreb, pa smo našli Anju, kad je Ruby prestala studirati bilo je pitanje hoće li se vratiti u Vinkovce ako ne nađe posao. Sve su to bile neke stvari koje su nas spriječile, a tu su i pare. Rekle smo sebi da, ako ćemo snimiti album, želimo ga snimiti da nemamo prepreka što se tiče novca, da nećemo reći 'snimit ćemo devet pjesama zato što nemamo za desetu'. I eto, prošlo je šest godina.

Album je snimao Hrvoje Nikšić u Kramasoniku koji je zaslužan za mnogo dobrih albuma u posljednje vrijeme. Kako je došlo do te suradnje?

To nam je oduvijek bila želja. Kad smo Ruby i ja došle u Zagreb, počele smo slušati Petrol, Žen i druge bendove i onda smo skužile da je to sve snimao Nikša. Meni je to bilo 'vau', još kad sam čula da snima na traku – 'vau'. Ali to je nama bilo skupo, nama je sve bilo skupo. Ako nije za 100 kuna, to je nama bilo preskupo. I onda, kad smo imali promociju EP-a "Mehanizmi obrane" meni dan poslije zvoni telefon i zove me Nikša. Zamisli koja slučajnost – mi razmišljamo kako ćemo ga nazvati i kako ćemo se dogovoriti, a on mene zove da je oduševljen i da bi nas htio snimati kad budemo htjele. Nakon toga smo sprijateljili, iznajmili prostoriju za vježbanje kod njega i upustili se u snimanje albuma. S njim ćemo i dalje raditi jer je bilo super iskustvo, a sve što radimo volimo raditi s prijateljima.

Rekla si kako te iznenadio taj prijem, ali Punčke su i prije albuma imale nekakav status u underground bend, 'cure oko obećavaju', bilo je publike na koncertima i mene je osobno iznenadilo da ste album ipak izdale same, da nije neka izdavačka kuća stala iza vas. Jeste li imale nekakvih kontakata?

Ništa. Bio je nama plan tražiti neku izdavačku kuću iako nismo znale kako to funkcionira. Kada smo radile EP, kontaktirale smo Geenger i Moonlee. Međutim, to je bilo prekasno, a tada su nam samo takvi izdavači dolazili u obzir jer nismo znali kako u funkcionira u toj, ajmo reći, profesionalnoj diskografskoj industriji. Kad smo počele planirati i snimati album, onda smo planirale pokušati nešto najviše zbog financijske pomoći i promocije, ali smo se mi malo opustile i prepustile, snimile album, objavile ga na Bandcampu kao 'free download' i zaboravile na sve priče o diskografskim kućama. Zapravo smo shvatile da nam se ne da. Da se razumijemo, definitivno smo mi za. Ako dođe ponuda koja će nam odgovarati – da, otvorene smo, ali jednostavno nismo u tom trenutku vidjele nikakvog smisla. Samo smo se prepustile, 'go with the flow', odjednom je snimljen album i vrijeme je bilo da se tu objavi. Na "Mehanizmima" smo primijetile da to jako dobro funkcionira s 'free downloadom' i diy pristupom. Mi smo dio albuma otplatile od prodaje EP-a. Vidjela sam da je to ljudima još pristupačnije, a mi želimo biti pristupačne ljudima. Bilo je nekih ponuda nakon izlaska albuma, ali nama se ništa od toga nije svidjelo. Oni te obvezuju da potpišeš album za reizdanje i za sljedeći album, što nama ne dolazi u obzir jer ne razmišljamo toliko unaprijed, a de facto ne davaju ništa. Ispada da oni tebi čine uslugu time što ćeš kod njih reizdati ili napraviti novi album što je nama smiješno. Nakon toliko para što smo 'iskeširale' same i što smo 95% toga vratile, što smo napravile sve same, smiješno mi je kad čujem tu ponudu.

Hrvatske diskografske kuće jedino što mogu ponuditi je promocija, pogotovo na radijskim postajama. Kako stojite s tim stvarima?

Prije sam to sve sama radila, a po izlasku albuma nam se javio Mario Grdošić. Poslao nam je mail dan nakon što smo objavile album, našle smo se s njim, on nam je pristupio u smislu da misli da to ima potencijala, da želi raditi s nama. Nama se on svidio, to je sve na stisak ruke, normalan je čovjek, zajebancija. On je spreman dati ono što zna i sad već par mjeseci aktivno radimo s njim te sa Sanjinom, Milenom i Monikom. I dalje se ja tu petljam, ali sad smo dobile taj prostor za širenje. Kad smo objavile album, skužila sam da mogu funkcionirati do jedne razine, ali da ne mogu ići dalje, a bila sam sigurna u potencijal i tog albuma i nas kao benda. Mi smo spremne sve napraviti da idemo do kraja pa ako ne bude funkcioniralo, nema veze. Ako da – odlično.

Punčke su oduvijek bila poznate po entuzijazmu i volji, ali ponajviše kao bend koji voli svirati. Uvijek ste imale dosta koncerata i takvim pristupom ste dobile prvu publiku. Je li se sada osjeti promjena na koncertima, da ljudi znaju pjesme? Postoji li već fan baza Punčki?

Ima, da, ima. Nevjerojatno je da postoji fan baza svugdje, tipa u Sinju. Mi jesmo puno svirale, ali to je uglavnom bila središnja Hrvatska i Slovenija. Tek smo prošle godine probile led u Dalmaciji. Nitko od nas nije iz Dalmacije, nemamo kontakte i poznanstva tamo i treba probiti led. Sad kad smo drugi put išle dolje svirati, u Splitu je u srijedu navečer bilo 200 ljudi. Ljudi pjevaju, to su likovi u Mastodon majici, u ovome-onome. Ne postoji jedinstveni profil publike, što je meni super, a ljudi su pjevali, vrištali. I to ne samo "Petru Pan". Na primjer, pjesma "Teško dišem" nije po ničem posebna, nije neki hit, neki catchy song, a trebe u prvom redu vrište na tu pjesmu, znaju sve riječi. Otkud? Iz Splita ste, otkud to znate? Osjeti se razlika, pogotovo kad je izašao album. Uvijek smo svirale puno, ali uvijek s nekim bendom, a nakon albuma smo odradile 15-ak solo koncerata, a od tih koncerata u 5 gradova smo bile prvi put. Bili su puni klubovi i to je mislim odraz tog nečega. Ili su ljudi čuli da se nešto šuška, pa su došli vidjeti, ali svugdje je bilo ljudi koji sve znaju. Plus sav merch smo prodali, sve.

Znači, sad očekujemo rasprodanu Tvornicu?

Jao, ne znam. To mi je pritisak. Baš sam neki dan imala noćnu moru da nitko nije došao, onda smo se popele na stage i sve je crklo.

Treme još uvijek ima prije koncerata?

Jedino je ja imam, one ništa. Anja se dere na mene da ne budem u tremi jer to pređe na nju, ali Ruby...ništa.

Zanimljivo je da Punčke iza sebe imaju jedan album, a dva filma o sebi. Za to je dosta zaslužan Toni Šarić koji stoji iza DORF-a, a koji vas je hvalio od samih vaših početaka. Koliko je Toni pomogao u svemu?

Je, malo je smiješno da smo, prije nego smo izdale album, imale dva filma. Toni je među rijetkima koji je stao iza nas od početka i vjerovao u nas. On je znao doći na probe i komentirao, a nama je sve to bilo čudno. Uvijek je bio tu, a pomogao je jer je imao neke veze. Teško je u Vinkovcima. Ljudi misle da su Vinkovci rock sredina, ali nisu. Bile su u osamdesetima, ali više nisu. Ljudi koji se bave glazbom su otišli u Zagreb. Ne možeš iz Vinkovaca nešto puno postići. Možeš do jedne razine, ali moraš doći u Zagreb, prvenstveno radi sebe, barem ja tako mislim. Kad smo Ruby i ja došle u Zagreb proširili su nam se vidici. Upoznale smo ljude koji isto sviraju, a to ti puno znači.

Da se vratimo na filmove. Na DORF-u je 2008. bila filmska radionica i naša frendica je rekla kako bi htjela snimati nešto u Punčkama. To je bio kratkometražni film i to se provlačilo kroz DORF, Toni je sve to gurao. To je bio još jedan medij kroz koji će ljudi saznati za nas iako je tada bilo nas šest – ja obučena kao neki hipi, Ruby je bila puna ziherica i Exploited majica. Pubertet 100%. Drugi film je djelo našeg frenda Filipa Meštrovića. On je htio ići na montažu na Akademiju, počeo se baviti filmovima i rekao da će snimiti film o Punčkama. Toni mu je, naravno, dao raketu u guzicu, pogurao ga, snimili smo film i on se počeo vrtjeti po festivalima i tako.

Kad su se Punčke pojavile prve su reakcije bile 'joj, super su cure, simpatične, ali baš ne znaju svirati'. Jeste li naučile svirati?

Ne znam, baš i ne. Ruby i ja smo naučile svirati tako da smo svirale skupa. Ja nemam pojma što sviram, sve pjesme koje radim nemam nigdje zapisane nego ih znam napamet, a to mi je najveći problem.

Sve po feelingu?

Da, kad radim pjesmu, snimim se na mobitel. Ne znam note, ne znam akorde, ne znam što sviram, ne znam ništa i onda nemam to nigdje zapisano, a ako dugo ne sviram neku pjesmu, zaboravim je.

Znači, njih dvije te hvataju na probama kad dođeš s pjesmom?

Tako to funkcionira. Baš smo jučer napravile novu pjesmu. Ja doma napravim pjesmu na akustičnoj gitari, snimim se i dođem na probu, predstavim pjesmu, one krenu svirati zajedno s mnom. Ako to ide negdje, onda napravimo pjesmu. Ako ne ide nigdje, ta pjesma više ne postoji.

Ono što Punčke sviraju u normalnom bi se svijetu nazvalo gitarskim popom, bez ikakve ružne konotacije na pojam 'pop', ali se bez obzira na to teško probija do hrvatskih mainstream medija. U nas se zazire od bendova koji pjevaju na engleskom, vi pjevate na hrvatskom i svejedno je tako. Prije nego sam upalio diktafon, bila si rekla da bi bilo super kada bi se moglo živjeti od toga. Što misliš je li se može teoretski živjeti od toga?

Ja sam sigurna da se od toga može živjeti, pogotovo s brojem koncerata koje mi odradimo. Obično je to 40-ak koncerata godišnje, ove godine bi željeli da dođemo do brojke 60 jer mi volimo svirati, mi bi svaki dan svirale. Da je podrške većih medija, lakše bi se dolazilo i do publike i sve bi bilo lakše. Uvjerena sam, kad bi se na CMC-u mjesec dana vrtjeli, ne znam, Vlasta Popić, Punčke, Repetitor da bi se broj publike povećao i da bi ljudima to ušlo u uho. Kako im "Viski" Lidije Bačić uđe u uho, tako bi ušla i "Petra Pan". To je čista logika, samo što je problem što tebe kao da ne puštaju tamo. Nama je dobro došlo što s nama rade Mario i Sanjin, ide to k bolje, ali meni se i dalje čini da su to puževi koraci. Ti mediji imaju neku barijeru, meni to nikako nije jasno. Sigurna sam da će se nešto dogoditi. Isplivale smo sada na površinu, nama album nije bio završetak, nego početak.

Sljedeći korak je da sada ne čekate puno s drugim albumom.

Ne znam, to meni stvara pritisak. Već sam par puta čula 'prvi album je super, ali na drugome se lome koplja'. Jebote, tek smo izdale prvi, ali radim na novim stvarima. Uvijek osjećam neki pritisak. Kad je nastala "Petra Pan" bila sam oduševljena i onda sam počela razmišljati kako više nikada neću napraviti tako dobru pjesmu. Ne mora biti u tom stilu, ali nešto će biti dobro nama. I tako svaki put. Sad nakon albuma imam taj feeling da možda više nikada neću moći napraviti nešto tako dobro.

Znači, i tebi je "Petra Pan" favorit?

Meni je "Petra Pan" super, ali imam ja par drugih favorita. "Petra Pan" je po meni radijski hit koji zapravo nije radijski hit. To je postao neki quote, životni moto 'Biti sretan to je najbolje'.

Pa evo, ja sam i počeo i završio recenziju s 'biti sretan, to je najbolje'. Je li biti sretan najbolje?

Pa je.

Foto: Facebook