Koji je ovo koncert po redu? Stalno si na turneji. Da li ti ponekada postane malo naporno?

1544. koncert! Da, često je naporno. Mislim, ne žalim se na ono što radim, ali često je fizički iscrpljujuće. Nije stvar samo u koncertima, spavanje u busu koji se drnda cijelu noć, ne spavaš koliko treba, ne jedeš kako treba ni kad bi htio i onda još odradiš dvosatnu tjelovježbu pred publikom. Nakon toga te časte cugom, napiješ se… Nekada je naporno.

U kakvom su ti stanju leđa sada? Prošle godine na nekim nastupima nisi svirao gitaru…

Još malo boli, ali uglavnom je već sve u redu. Od kolovoza prošle godine bar dva puta dnevno imam fizioterapiju pa je stvarno puno bolje. Još malo i nadam se da će se uskoro srediti do kraja.

Imaš novi EP, "Polaroid Picture",  na kojem se osim tog singla i nove pjesme nalaze i tri covera. Jesi ih birao po bendovima koje voliš ili…?

Nije postojao neki plan koje pjesme ću obraditi za ovaj EP, ali eto, ispalo je da sam obradio tri benda koje ne samo da volim nego sam i prijatelj s njima pa je ispalo kul i baš  lijepo. Frightened Rabbit su jedan od mojih najdražih bendova, zapravo ne mogu vjerovati da su mi prijatelji… Često sam ih sretao na festivalima, oni nisu imali pojma tko sam pa sam jednom rekao – „Bok, ajmo biti prijatelji!“ Reakcija je bila – „OK, ti čudni engleski čovječe...“.  Biffy (Clyro) i ja, to traje već dugo, upoznali smo se još 90tih kada sam svirao s Million Dead, bili smo zajedno na turneji i postali prijatelji.  A tu su i Weakerthansi koji su moj najdraži bend.

Stvarno? Vidim i majicu na John K. Samsona…

Da, a evo imam i "Virtute" tetovažu! Istina je, oni su mi najdraži bend! Došao sam u godine, znaš, kad ljudi pitaju koji ti je najdraži bend i kako možeš uopće imati samo jedan najdraži, a ja kažem – zajebi to, ja imam jedan najdraži bend i to su The Weakerthans!

Pa dobar izbor!

He he hvala!

Vidjela sam snimku s jednog koncerta na kojem si obradio i "Mr. November" od The National. Spomenuo si da i njih voliš?

Da, voooolim National, iako ne volim baš zadnji album. Mislim, čekaj da objasnim – mislim da je dobar, ali ne toliko dobar kao "High Violet" ili "Alligator" ili "Boxer". Obradu sam svirao u Ohiu, a nekada sviram po jednu pjesmu benda koji je originalno iz tog grada ili države. Za neke gradove je stvarno lako naći bend. Npr. u New Yorku ima milijun bendova, ali rezimo za Saskatoon sam morao guglati. Kvragu, tko je od tamo?! I onda otkrio - Joni Mitchell! A nju volim i na  kraju je bilo smiješno jer sam svirao  pjesmu "The River" i usred pjesme skužio da pjeva o tome kako zapravo ne voli Saskatoon! Bilo je malo...hm, OK, možda nisam trebao to svirati.

Uskoro će biti godina dana od izlaska posljednjeg albuma, "Tape Deck Heart". Taj album je doživio možda najveći komercijalni uspjeh.

Nije me toliko briga za komercijalni uspjeh. Mislim, očito je, jer želim zarađivati za život i snimiti sljedeći album. Ali možda tek sad mogu gledati na to, jer dok radiš ploču i dok si usred procesa, ne možeš baš razmišljati o tome. Sad kad razmislim, malo sam iznenađen. Album je mračniji i intenzivniji nego što sam tada mislio. I bilo je smiješno jer su producenti i članovi benda još dok smo snimali govorili: „Ovo je mračno!“ A ja sam govorio:" Ne, ne, nije!"  Ali sad kad pogledam,  stvarno je malo mračniji! Ali sviđa mi se. Zato sam i iznenađen da je osvojio ljude više nego oni prije. Neke su pjesme stvarno sjebane!

Na albumu se obrađuje vječna tema – nesretna ljubav i prekidi…

Dio motivacije iza "Tape Deck Hearta" je bilo i to da postoji toliko albuma o prekidima pisanih od strane žrtve, pa sam si mislio, valjda postoje i loši momci negdje. Tko priča u njihovo ime? Ne kažem da sam totalno bad guy, ali ono, moja greška je bila ovo što se dogodilo i mislio sam da bi bilo zanimljivo napisati album iz tog kuta. Jer inače bi svaki album bio u stilu: o ne, ona me ubila, ostavila me, slomila mi je srce… A ovo je album koji kaže: ja sam taj koji sam ubio nju, prekinuo sam i žao mi je.

Imaš li neku svoju najdražu pjesmu?

Previše je svega u svakoj pjesmi, ali jedna od onih na koje sam najponosniji u zadnje vrijeme je "Broken Piano"  jer sam na neki način izašao iz svoje komfort zone kao tekstopisac i mislim da mi je najdraža s albuma jer u njoj kažem sve što prije nisam uspio reći, a trebao sam. Također ima puno intertekstualnosti, referenci i slično. inače toga ima u puno mojih pjesama, ali ljudi to ni ne znaju. Što je nekada dobro, a nekada me rastužuje. "Broken Piano" je puna  tih referenci. Npr. ...the banks of the muddy Thames..., a Nirvanin live album se zove "From the Muddy Banks of Whiskah". Sinner amongst  saved men je referenca na Philipa Larkina… Puno tih malih, sitnih stvari.

Da li to znači da sad kad si malo stariji više voliš balade nego brze pjesme?

Ovisi koji je dio dana (smijeh). Ujutro slušam Off With Their Heads, a navečer si volim pustiti Townesa Van Zandta.

Sjećam se da se u jednom trenutku pisalo o tome da dnevno znaš dobiti i više od 100 prijetnji, nadam se da taj period više ne traje?

Uh da, to je bio kratak period. Glupi Guardian je odlučio napisati nešto o meni što je dovelo do toga da me dosta ljudi zamrzi. Nije baš bilo zabavno prolaziti kroz sve to, ali sad sam stariji i pametniji i imam deblju kožu. Taj dio je iza mene, gotovo je.

Prije dvije godine si svirao na Olimpijskim igrama, a u veljači imao i svoj najveći koncert do sad, u O2 Areni. Kako ti je bilo?

Olimpijske igre… Bilo je čudno, mislim da je to prava riječ. Čudno iskustvo, mislim da se nikad više neće desiti ništa slično. Bilo je dobrih i manje dobrih stvari, ali u principu je bilo zabavno za odraditi. Puno ljudi je reklo da nisam trebao svirati tamo pa sam im rekao – Odjebi, nađi si hobi! Ne možeš ići kroz život i samo imati stavove ne svemu, to je dosadno. A koncert u Areni je bio odličan, stvarno predivan! Kod velikih koncerata me ne brine da neće doći dovoljan broj ljudi, nego me brine da ću izgubiti tu neku posebnu vezu s publikom, ali sam i sretan da se to još nije dogodilo. A ako se desi, onda ću nešto napraviti po tom pitanju!

Koji su planovi za dalje, novi albumi, projekt Möngöl Hörde?

Möngöl Hörde album je trenutno na miksanju i izaći će kroz 2-3 mjeseca! Nećemo raditi nikakvu promociju niti posebne najave oko njega, nikakav PR. Jedno jutro ćeš se probuditi i bit će vani! Radit ćemo i turneju. A trenutno pišem i knjigu, dnevnike s turneje koje sam počeo pisati prije sto godina kada sam potpisao i ugovor da ću ju izdati, tako da će i to izaći. Uglavnom, do kraja kolovoza smo na turneji, a ostatak godine radimo na snimanju novog albuma, koji je također uglavnom već napisan i bit će više punk rock, posi-core… Trebao bi biti posi-core! Imamo 12 pjesama za sada, još 4 moramo dovršiti.

I evo zadnje, neizostavno pitanje, tetovaže. Sam ih imaš hrpu, a i sve više fanova se odlučuje na one s motivima iz tvojih pjesama ili artworka albuma.

Moja prva je bila ova, UKHC, napravio sam ju sa 16 godina u studiju na Camdenu, to je tad bilo ilegalno. Najnovija mi je ova na ruci i duga je priča iza nje – N7 je poštanski broj Hollowaya, dijela Londona u kojem žive moji roditelji, a ja sam tamo odrastao. Stanley Donwood, umjetnik koji radi za Radiohead je napravio cijeli projekt oko Hollowaya i ovo drveće oko N7 je njegov crtež.  Što se tiče fanova,  mislim da je to kul, samo moram napomenuti da ja nemam nikakvu dodatnu odgovornost za to, sami su odlučili staviti nešto od toga na sebe.  Ali mislim da je to odličan kompliment!