Na našoj nagradnoj igri za tvoj koncert u Močvari pitanje je bilo kome je Damir Avdić još mogao jebati majku u pjesmi "Bratstvo i jedinstvo" pa me zanima kome si još mogao jebati majku, a nisi?

Hajde prvo izgovori bilo koji stih iz "Bratstva i jedinstva" za kojeg misliš da sam nekome jebo mater. Ali polako ga izgovori.

Jebo ti Jugoslavija majku.
I? Jesam li tu Jugoslaviji jebo majku?

Pa dobro, to jeste igra riječi. Što hoćeš reći? Što je pjesnik htio reći s tom igrom riječi?
Pjesnik je sve rekao što je htio reći s time. I neka svatko shvati kako hoće da shvati. Ja nemam problema s tim.

Pjesnici su čuđenje u svijetu, a mi ostali ih trebamo shvatiti. Je li tako?
Nisam ja pjesnik, ja to samo tako vidim.

Album "Život je raj" je izazvao puno više pažnje nego prva dva allbuma. Jesi li očekivao to ili su te iznenadile ne samo pozitivne recenzije nego i hvalospjevi koji su stizali za album?
Već je s drugim albumom sve to krenulo, ali jeste - iznenadilo me, ali više me iznenadila ta frka oko te pjesme "Bratstvo i jedinstvo". To mi nikako nije jasno, ni sada mi nije jasna ta frka oko toga što je ispala.

Zašto ti nije jasna?
Pa nije mi jasna jer je to jedna priča koja je završena i najgore je kad se neki mlađi koji nisu ni doživjeli to, pale na nešto što ni ne znaju šta i kako je bilo. Ja ni ne govorim da je bilo ni loše ni dobro, samo kažem da je bilo drugačije. I ne volim ta poređenja danas i prije, to ni ne možeš porediti nikako. Ovo danas ne možeš porediti nikako s onim prije. Maloprije si (prije intervjua) govorio o koncertima, koliko se stvari sada dešava, a nekada si bez problema mogao nabrojati koliko se stvari dešavalo u godinu dana. Sada se u sedam dana desi što se prije dešavalo u godinu dana i onda ljudi svejedno kažu kako se ne dešava ništa.

Ali ipak se nekako drukčije živjelo, tih nekoliko događaja godišnje su ljudi više očekivali, s više želje, s više entuzijazma, što ja znam.
To je sada onaj konzumeristički dio, ili je Eurocrem ili je Eurocrem i Nutella i stotinu takvih namaza. To je ono, koliko tko može da absorbira od svega toga.

Eurocrem je sam po sebi bio dobar, ali kada se pojavila Nutella, onda smo htjeli i nju.
Da. To je to. To je stvar ovog vremena danas. Toliko toga možeš konzumirati da se izgubiš u tome. I još nešto - imidž je prestao određivati ono što si. Kada je palo to vizualno, sve se promjenilo. Prije si znao tko je metalac, tko punker, tko nešto drugo samo po odjeći, a onda su Backstreet Boysi izgledali kao death metalci samo bez duge kose, a Madonna preuzela grunge stil.

Vratimo se mi albumu. Koliko su se stvari promjenile nakon svih ovih pohvala?
Trebamo vidjeti koliko će ljudi biti na koncertu pa ćemo onda vidjeti koliko je ovaj album promjenio nekakvu percepciju. Ja ti to uvijek gledam po koncertima. Jer tu ti uvijek dođe onaj dio ljudi.

Uvijek isti.
Ma nije samo uvijek isti, ali zanimljivo je da oni najvjerniji uvijek dovedu neke nove ljude sa sobom. Mene su ljudi s koncerata doveli u medije, raja koja je dolazila na koncerte. Igrom slučaja ti si u nekom mediju, ali si dolazio na koncerte. Igrom slučaja prvi veliki tekst u novinama je napisao Sale Dragaš, ali to je čovjek koji inače dolazi na koncerte pa je tako i čuo za mene.

Sviraš li zato više i imaš li više poziva za svirku?
Otprilike to dođe na isto, samo se sada više o svirkama može vidjeti u medijima, ponajviše na netu, ali ako malo bolje pogledaš imaš nekih snimki na netu od prije 4-5 godina tako da je to raja i tada pratila, možda samo malo u manjem obimu nego je to sada slučaj. Uglavnom, možda ih je sada malo više.

Gdje najviše sviraš? Miran (gitarista Analene te glavni i odgovorni u Moonlee Recordsu koji je drijemao sa strane dok smo mi radili intervju) mi je svojedobno rekao da najbolje prolaziš u Sloveniji?
Pazi, sad ću ti ja nešto reći. U Sloveniji uvjerljivo najviše sviram, ali to je više zbog mogućnosti klubova, ali najviše ljudi na koncertima je dolazilo u Tuzli, Mostaru, Sarajevu. Istina, imao sam dva-tri puta u Ljubljani više ljudi nego u BiH gradovima, ali to u uglavnom mjesta gdje najviše ljudi dolazi na koncerte. S druge strane, dođe dosta ljudi i u Zagrebu, u Splitu je dva puta u Qasimodu bilo ludilo. Mislim da to koliko će ljudi doći na koncert zavisi o tome koliko ljudi mogu doći, kakva je općenito situacija.

Ima li razlike u prihvaćanju recimo u Bosni ili Sloveniji?
Negdje sam skoro rekao da u Sloveniji uđem u publiku da izazovem reakciju, a u Bosni uđem da ih smirim. To je najveća razlika. Ono, uđeš kada vidiš da već počinje neka frka pa ja uđem da se malo smire, ali jedino je tu problem da mi ne bi gitaru zajebali, raštimali. Ali, reakcije u shvaćanju pjesama nema od strane onih koji dolaze na koncerte. Ljudi koji dođu na koncerte uglavnom shvaćaju što radim ili izađu. Pitanje bi trebalo biti - "koga najviše pogađa ta priča". Možda je tako pravilnije. Ali, odgovor na to pitanje ne znam jer, recimo, ako čovjek šuti ne znači da prima manje od onoga koji reagira glasno.

Je li bilo slučajeva da si imao 10-15 ljudi koji su znali sve napamet?
Jeste, bilo je.

I kakva je tvoja reakcija na takve stvari? Kako je to tebi gledati sa stagea, ipak ti ne sviraš za širu masu i nije za očekivati da će više ljudi znati sve pjesme na pamet.

Meni se već od prvog albuma pomjerio način razmišljanja o publici. Ti nikada ne znaš tko ti je publika. Ja kada sam snimio prvi album, imao sam 40 godina. Svirao sam ga sebi i nekako je logično da kada imaš 40 godina i snimiš onakav album ne očekuješ nekakve rekcije publike, ali sam i tada imao u glavi koja publika to sluša. Je li to publika iz nekog punk miljea? Ma kakvi. Punkeri su se odmah, u startu, odmakli od toga dok su došli neki drugi. I najljepše mi je što na koncerte ljudi ne dolaze u nekim velikim grupama. Dođe njih par i to je to. Ne možeš ti ocjenjivati publiku i željeti nekakvu publiku. Ti samo sviraš i vidjet ćeš tko će ti doći i to slušati.

Imaš li tremu još prije nastupa?
Imam uvijek, naravno.

Kad prođe? Prvim rifom?
Ma da, kad prvi rif opalim, kad počne ono zujanje, onda nema više nikakve treme. Gotovo.

Osim koncerata, nastupaš i s monodramom.
Krenulo je sve iz jednog performansa od prije dvije godine. Taj performans je trajao nekih 10-15 minuta i bio je vezan uz roman "Na krvi ćuprija".

Koja je razlika u pripremi za monodramu u odnosu na koncert?
Tu recimo ima razlike kada monodramu igram u Sloveniji ili u Zagrebu ili u Tuzli. Razlika je jedina što u Sloveniji ima prijevod, što je logično jer je u monodrami puno slenga koji je čak i za ljude u Bosni ponekad možda nerazumljiv. U Sloveniji se onda totalno moram držati teksta radi publike koja ipak većinu toga razumije, a prijevod joj treba za dio predstave. Kad nastupam tamo gdje nema tog prijevoda onda mogu biti k'o na koncertu jer ne moram pratiti taj prijevod. A razlike ima jer sam na koncertu ipak s gitarom.

Gitara kao brana.
Ma nije baš kao brana jer ja gitaru sviram bez nekih pravila i na koncertu se ne moram držati ničega, prelazim iz jedne pjesme u drugu kako poželim. U monodrami se ipak moram držati nečega. Samim time pažnja je više usmjerena na to.

Što se dogodilo s Trnokopom?
Tako se vrijeme poklopilo da smo imali drugih stvari za raditi i Edo i ja. Da smo ga pet mjeseci ranije radili, on bi vjerojatno i izašao i puno bi se više svirao iako smo ga mi svirali na Rokaj festu. Trebalo je sve da krene 4. mjesec prošle godine, a meni je tada izlazio drugi roman "Enter džehenem" i tada sam u Sloveniji krenuo da radim predstavu i imao sam neke koncerte i onda smo odlučili da to nećemo raditi na način da se samo skupljamo prije nekih koncerata i tako je to završilo.

Je li ti žao?
Kako misliš je li mi žao?

Pa ono, radio si na nekom projektu i nisi ga uspio do kraja završiti.
Pa vidi, mi smo svirali par koncerata i to je to. Nije to nezavršeno, uostalom Edo je stavio na zadnji album dvije pjesme, ali u novim aranžmanima.

Još jednom se moramo vratiti albumu "Život je raj". Miran mi je jednom prilikom rekao kako ga je iznenadilo da je tvoje CD-ove u Sloveniji nalazio na prodaji u supermarketima.
Miran (javlja se sa susjednog kauča): Ne u supermarketu nego u nekom velikom online shopu.

Ja sam shvatio u supermarketima.
Miran: Može biti i to jer preko tog shopa imaš distribuciju koja snabdjeva supermarkete pa je moguće da se poneki CD našao i u njima.
Damir: Vezano za tu priču ima jedna anegdota s prve slovenske promocije CD-a "Mrtvi su mrtvi". Na koncertu je bila neka žena iz diskografske kuće u Sloveniji i moj je prijatelj pitao otkud ona na mom koncertu. Ona mu je odgovorila kako je došla vidjeti čovjeka koji je online prodao više CD-ova od Madonne. Ali pazi sad, jesam li ja prodao 8 CD-ova, a ona 4, ne znam, ali nisu brojke neke velike, to je sigurno. To mi je totalno smiješno zvučalo. Koliko ljudi koji sviraju i objave albume za neke veće izdavačke kuće misle da prodaja CD-ova ide govori i taj podatak. Ali i priča iz Tuzle. Imaju dva tipa koja tamo prodaju CD-ove, neke legalne, neke ilegalne i jednom mi govore za nekog pop izvođača iz Hrvatske kako se prodaje. I ponove mi to nekoliko puta kako se prodaje i prodaje i prodaje i onda ih ja upitam koliko si komada prodao, a on kaže 15.

Sada nakon ove priče s Madonnom, ja bih trebao staviti u naslov "Prodajem se bolje od Madonne".
(smijeh)

Tako bi i mi sebi navukli klikove.
Damir: Nisam ja rekao da se prodajem bolje od Madonne. Reci kako se direktor Moonleea ubacio lažeći s pričom kako se prodajem bolje od Madonne.
Miran: Prodaje se bolje od Madonne, a Moonlee i dalje u minusu.

Evo ga, uvijek kuka. Mislio sam te pitati nešto o Moonleeu, ali sada neću radi njegovog kukanja.
Damir: Sa mnom je vratio odmah sve što je uložio.

Foto: Dražen Smaranduj