U želji da čitateljstvu Pot liste prezentiram zanimljive mlade nezavisne bendove, pomislio sam uraditi nekakav split-intervju sa 2 benda iz Splita (vječna domišljata igra riječima, da) koji bi obuhvaćao njih i sugrađane Cruz koji su me nedavno uživo oduševili na večeri Noisy Night Recordsa u klubu Kocka. Nažalost, zbog profesionalnih obaveza potonji nisu sigurni u svoju budućnost, ali obećavaju barem demo snimku prije privremenog mirovanja, čemu se iskreno nadam. S druge strane, Nebo, vokal Cold Turkeyja, bio je dosta nadahnut za odgovore pa ide nešto veći vju sa CT. Do skorog slušanja njihovih novih studijskih materijala, nadam se.

Krenimo od početka, kad kreće priča Cold Turkeyja, iz kojih pobuda i koji su krivci za to? Malo više o vama samima... Tko ste i što ste u svakodnevnom životu?

Kao i svim bićima prirode, naša priča počinje na proljeće i to 2014. godine. Razloga posebnih nema, volimo buku te smo željeli svirati buku, kao što i dalje želimo svirati buku. Za naše postojanje je kriva ljubav prema ekstremnijoj muzici, uz taj neki hardcore punk pristup cijeloj priči. U Splitu, aktivnih bendova je vrlo malo, to su zadnjih nekoliko godina bendovi na sličan kalup (čitaj heavy/thrash/hard rock) a nekakvih punk bendova gotovo i nema... To mrtvilo i sivilo scene u rodnom gradu je svakako jedan od razloga zašto sviramo (doduše, ni u ostatku lepe naše nema puno grindcore bendova, powerviolencea gotovo i nema). Još jedan od krivaca bi bio vlasnik YouTube kanala VinodKarki. To je mjesto krcato aktivnim grindcore/noise/powerviolence/HC punk bendovima te smo nas trojica gotovo svakodnevno visili na tom kanalu uz pokoju pivu, kratili vrijeme da bismo na kraju shvatili da želimo svirati tu nekakvu fuziju grindcorea i powerviolencea. A u svakodnevnom životu, ako to i možemo nazvati život, smo samo tri lika. Maslić je na bubnju, Stipe na gitari a Nebo je vokal. Nebo i Maslić lade jaja dok je naš Stipe jedina nada ovog benda, naš student... Sva trojica smo imali neke glazbene projekte prije Cold Turkeyja. Stipe je više bio metal fazon dok su Nebo i Maslić pokušavali gurat više pank/crust đir. Sva trojica volontiramo u klubu Kocka, stojimo i iza knjižnice slobodarske literature OpenBox te organiziramo metal/punk koncerte te i pokoji party.

S obzirom na to da me zanima vaš sound i pristup pjesmama unutar povijesnog konteksta ekstremne muzike u Splitu, gdje vi tu sami sebe vidite? Po meni, Splitu oduvijek manjka bučnih bendova koji nisu tipični hardcore/punk/metal đir. Nategnuto bismo mogli konstruirati tezu o poveznici od '80-ih do danas, od prvih metal i punk bendova do ovoga što danas vi radite. Kako biste se osjećali ubačeni u liniju Strvinari > G.O.O. > Kilo Kruva > Essence > Giht Shasie > Inverted Pussyfix > Cold Turkey? Ima li po vama ta teza smisla? Koliko vam znači ta povijest i sve što je bilo prije vas?

Uf, ovo je već zajebanije pitanje. Pa gle, slažemo se da manjka ekstremnijih bendova. Sada manjka i hardcore/punk/metal bendova nažalost. Iskreno, mi se i ne gledamo, stoga se i ne vidimo nigdje. A ta linija koju spominješ nama može samo laskati. Vidiš nas u društvu začetnika ST-buke i to nas jedino može veselit i motivirat na daljnji rad. U određenu ruku i postoji poveznica u tom nizu. Svi smo iz jednog malog, blago zaostalog grada i sviramo ili smo svirali muziku od koje bi se dizala kosa na glavi kod 90-ak posto naših sugrađana. Doduše premladi smo bili kada su Strvinari, G.O.O. i Kilo Kruva prašili, o tim bendovima znamo samo po pričama starješina dok smo Giht, Essence, IP imali priliku i live gledati. Teško je riječima opisati tu radost kad ulaziš na koncert glazbenog stila koji te je upravo uzeo pod svoje. Nama je to tada sa grind/crust/noise stilom bilo tako da je gledanje takvih koncerata bio raj na zemlji. Giht nažalost tada i nije toliko često svirao, uhvatili bismo gig kada bismo ga uhvatili, dok su Invertedi češće svirali pošto su tada tek i započeli svoju priču te smo bili na ogromnom broju njihovih koncerata koji su uvik bili suludo iskustvo (posebno u Šibeniku, postoji i cijeli live na YT). Također smo i Essence imali sreću pogledat više puta. Za kraj ovog pitanja, ako do sada nije bilo jasno, ST-povijest koja je bila iza nas nam znači dosta, možemo samo zamisliti koliko je njihovim sugrađanima tada to opskurno zvučalo, ta buka koju oni stvaraju. Borba je u ovakvim sredinama svirati nešto ovakvo te smo zahvalni i beskrajno cijenimo sve ljude, ovdje spomenute i nespomenute, koji su utirali put nama da danas sviramo to što sviramo u ovom malenom gradu.

Jedna od stvari vam se zove "Yourlife's a joke", a druga "Ourlife's a joke", tekstovi su, pretpostavljam,bazirani na nihilizmu, bijesu, agresiji? Ili ne? Koliko su samo ventil za frustracije a koliko ozbiljni literarni uradci? Imate li želje baviti se političkim/medicinskim i sličnim temama često vezanima uz grindcore i slične žanrove?

Haha, pa u pravu si šta se toga tiče. Tekstovi na našem prvom selftitled demu su više o svakodnevnim situacijama oko nas, pizdarijama koje ljudi čine iz bizarnih razloga, pošastima mladih u ova novija vremena... A i osvrnuli smo se i na naše mizerne živote bez puno perspektive u toj ''Ourlife's a joke''. Ne znam, svaki put kada bismo napisali neki angažiraniji tekst to nam se činilo već sve potrošeno. Što mi imamo novo za reć ljudima šta već pank bendovi još u '80-im godinama prošlog stoljeća nisu rekli? Nekako mi je to izgledalo naivno, već viđeno tisuće puta, po nekom pank kalupu. Išli smo više na šaljiviju liriku, sprdanje svih i nas samih. Powerviolence dio opusa nam to dopušta, u stilu legendarnog Spazza i Charlesa Bronsona. No što se novijih i još neobjavljenih stvari tiče, na kojima radimo, tekstovi su više politički i bave se ovom našom bijednom državicom. A i muzički smo više nagnuli na grindcore tako da se i to uklapa.

Kako biste bakici sa ceste objasnili razliku između grindcore i powerviolence muzike? :)

Pazi 'vako bako. Znači taj grindcore, to ti je ono što pravi metalci kažu da nije metal, a pravi pankeri kažu da jest metal. Pjesme su većinom prošarane blastbeatovima, d beat momentima, distorzijom i bukom, growl/scream vokalom, a pjesme im govore kako su kapitalizam i religija sranje, kako mrze sve, itd. itd. Dok powerviolence, draga bako, muzički zvuči dosta slično, uz neke sludge momente. Za powerviolence pravi metalci i pankeri uopće i ne znaju. Stvar kod pv-a je ta da su strukture pjesama šizofrene. Ubacuješ blastbeatove i breakdownove u nekim neočekivanim trenucima. Osim scream/growl vokala imaš i jedno duboko urlikanje koje ne bih mogao lako opisat. Zamisli stokilaškog lučkog radnika koji urla na nekog, tako ti to otprilike zvuči. A i u powerviolenceu možeš nekako načut te hardcorepank korijene, naravno, ovisi od benda do benda.

S obzirom na to da ste trio, nisu vam preveliki troškovi otić svirat bilo gdje. Gdje ste sve do sada nastupali i kako ste do sada zadovoljni s odsviranim koncertima i reakcijama publike?

Činjenica da smo trio ima svojih beneficija, posebno u tome što su nam putni troškovi uglavnom manji nego većini bendova te se uvijek možemo utrpat u auto i krenut negdje. S koncertima nismo nešto na ti, ipak smo mladi bend. A i trenutno nam se ne žuri s gigovima jer želimo imati čvrst i uvježban set od cca 20 minuta, da smo sto posto svi zadovoljni njime, ne preko kurca svirat samo da bi se sviralo. No uspjeli smo ipak odraditi dva nastupa u matičnoj Kocki, pamtljivi nastup (bar za nas) u sinjskoj vojarni, mjestu koje smo uvijek rado posjećivali i s našim drugim bendovima/projektima, te nastup u zagrebačkom Attack!u gdje smo binu dijelili sa dva punk-rock benda, koja ipak glazbeno odudaraju od nas. Kako god okreneš, svugdje smo se super zabavili i uvijek smo otvoreni za nove koncerte i nastupanja. Bar smo jeftini i kratki, ako ništa drugo. Također smo trebali nastupati u Gali Hali u Ljubljani zajedno s Left To Starve iz Karlovca, no igrom slučaja je naš gitarist, koji je dva dana trubio svima iz oba benda da provjeravaju osobne da ne bi bilo problema na granici, zaboravio provjeriti svoju, što je na kraju rezultiralo tužnim i pasivno-agresivnim vraćanjem sa slovenske granice nakon što mu je ljubazna teta na naplatnim kućicama obznanila da mu je osobna istekla dva tjedna prije. No, nadamo se da takvih grešaka više neće biti, osobna je obnovljena te planiramo nove gigove unutar i izvan granica Lijepe Naše.

Kažeš da volontirate i organizirate stvari u Kocki u Splitu. Kako ti/vam se čini današnje vrijeme za underground aktivnosti u tom gradu i prostoru koji bez prekida djeluje već skoro četrnaestu sezonu? Koliki je zadnjih sezona priliv mlade krvi u tu priču?

Auf... Ovo može bit jedna odvojena tema za skroz deseti intervju koliko se može stvari kazat. Uglavnom je to nezahvalan posao (znaš i sam koliko). Tu nešto organiziraš, čistiš za ljudima, radiš program za ljude koji ili ne dolaze ili seru da radiš loš posao. A isti šta seru ne rade ništa po pitanju da tu svoju tako obožavanu scenu dignu na noge. Uvijek je valjda lakše srat nego konkretne stvari radit. Ljudi valjda zaboravljaju da Kocka nije ničija a svačija i da je svatko dobrodošao volontirat i sudjelovat u organizaciji. Naravno, ako je normalna osoba, odnosno osoba koja je u stanju surađivati s većim brojem ljudi. Netko tko neće nametati svoju viziju kluba, agresivno se postavljat ili pokušat koristit klub izričito za nekakvu samopromociju ili guranje nekog svog đira. Današnje vrijeme je, pa hah, slabo što se toga tiče. Malo je ljudi u Splitu na koncertima, bar što se undergrounda tiče. Pank koncert kada radiš, znaš da ćeš nekih 50-ak karata prodat što je dosta tužno i teško ćeš uopće putne troškove pokrit. Osim ako ne radiš bendove na koje ekipa provjereno dolazi, nekakva veća punk imena iz Hrvatske. Tu se uredno proda nekoliko stotina karata, svi su s nostalgijom tu večer pankeri. Al na manje bendove koji su na touru ili ne daj bože gigove preko tjedna, na to se slabo dolazi. Jako malo ljudi ovdje aktivno prati tu scenu tako da je nje i sve manje. Metal je uvijek neka klasika. Metalaca ima više i metal koncert će uvijek nekih stotinjak karata prodat tako da je to i ok. A što se priliva mlade krvi tiče, pa, u organizaciji kluba i volonterskom radu, tu su sada svi relativno mlađi ljudi u igri. Neki su dulji niz godina, neki manji, neki su izlazili prije u Kocku , ali to su sve redom mlađi ljudi, do 25 godina. Šta se publike tiče, blaga je stagnacija. Uvijek su to stara lica (hvala vam) ali moram primijetit da sam na zadnjem pank gigu bio ugodno iznenađen jer sam vidio neka nova lica koja možda prije nisam primjećivao. Neki mlađi ljudi, koji pare zdrav đir. To je uvijek lijepo vidjeti.

Demo materijal ste također snimili u Kocki, u studiju 3/4? Reci nam nešto više o tome i imate li kakvih novih planova po tom pitanju? Bandcamp? Splitovi? Kompilacije?

Da, demo materijal smo snimili u studiju 3/4, gdje nam je u svim fazama pomogao Smoljan, član već kultnih Essence i Wizard of Stone Mountain. Smo nam je također napravio mix i master. Sula, koji vodi tu priču sa studijem te je član Riffovskog, nam je snimio bubanj. Hvala vam obojici, posebno tebi, Smo, jer si odradio stvarno velik posao. Što se tiče kompilacija, izdana nam je jedna stvar u kompilaciji jednostavnog naziva “Violence”, koju je složio, prikupio, te digitalno izdao underground FB i Tumblr music source page The Death of A Modernist gdje smo imali čast biti stavljeni skupa s bendovima koje inače redovito slušamo poput Gets Worse, Endless Swarm, Chiens, Faršas, uz još hrpetinu dobrih bendova s kojima dijelimo to izdanje. Trenutno je u pripremi i split sa jednim novim zagrebačko-pulskim grindviolence bendom koji se zovu Kostoberina. Taj split bi im trebao biti prvo izdanje do sada tako da smo jako uzbuđeni oko toga jer je nama ovo prva suradnja u obliku splita, a i zanima nas kako će njihova strana zvučat jer šta smo dosada čuli snimke sa probe, stvarno zvuči obećavajuće. A i scena nam je obogaćena za još jedan bend što je po nama uvijek super.

Danas kod nas postoji tek nekoliko fanzina, koji su kao medij nekada bili najlakši i najlogičniji način da bend vašeg profila kod nas dođe do novih ljudi. U digitalnom vremenu, kad je svedostupno jednim klikom kako vidite dobru mogućnost da se u moru svega što se nudi prezentirate vanjskom svijetu? Koliko je bandcamp dobar alat za takve aktivnosti?

A danas je tako kako je. Vrijeme je interneta. U jednu je ruku to dobro, a u drugu nije. Dobro je jer svako može snimit nešto i šibnit na net gdje to MORA doći do određene brojke ljudi. Loša strana interneta je što mi se pari da se pankeri danas više druže na netu nego na koncertima. Uostalom, sa dva klika možeš gledati koncert benda kojeg god hoćeš, u rodni grad ti sigurno neće doći bendovi tog ranga koje ti YouTube može dati. Prije si upoznavao ljude na gigovima, danas pošalješ friend request. Mislim da su doba fanzina bila nekako naivnija, ali na neki dobar način. Postojao je neki žar koji danas lagano blijedi. Naravno, mi smo bili premladi kada se taj fanzinski boom dogodio, ali na svu sreću je ostalo mnogo fanzina koji nisu pali u zaborav tako da imamo pogled u taj cijeli jedan svijet. Nama je internet svakako pomogao jer nam je demo uploadan na već spomenutom YouTube kanalu imena VinodKarki. On uploada svako malo nove bendove našeg profila i ima dosta subscribeova tako da nas je moralo čut nešto ljudi. A i pari mi da se grindviolence budi, bendova je sve više i više te zvuče sve bolje i bolje. Posebno grindcore. Mislim da je vrijeme za svirat tako nešto jako dobro, gledajući neku svjetsku scenu. Tako da ima ljudi koji će bacit uho na tvoj demo, samo treba radit i radit te biti bolji i bolji. Bandcamp je dobar jer je kvaliteta zvuka sigurno bolja nego na YouTubeu ali smatramo da si nismo neku reklamu preveliku napravili preko njega. Bandcamp ko bandcamp je zakon stvar, tisuće albuma svakog glazbenog smjera, ali zbog te mnogobrojnosti, malo ljudi će baš tvoj bend poslušati direktno preko bandcampa. Bandcamp je dobar za uploudat svoj uradak i da ga imaš u digitalnom obliku. ali reklama je skroz druga priča.

Reklamirajte svoje obitavanje na mreži, pozdravite nekog, odjavite se. Sretno!

Pronađi nas na

facebook.com/coldxturkey,

coldxturkeyxxx.bandcamp.com te na

coldxturkey.tumblr.com.

Hvala ti, Igore, na ovom intervjuu i podršci. Hvala Pot listi i svima vama koji ćete eventualno pročitat ovo. Hvala još jednom Smoljanu i Suli na svemu. Hvala Rufiu na majicama koje nam je vrhunski napravija, Mariju Vidiću na super fotkama za ovaj intervju. Hvala našem Gaći koji nas je vodio na „tour“. Hvala svim organizatorima  koji su nam radili koncert. Nadamo se da ćemo se još družiti te da je ovo samo početak. Hvala vam svima.

Foto: Mario Vidić