(Le entrevista en la versión española puede accederse aquí.)

Čitajući Vašu biografiju zanimljivo je vidjeti kako ste odbili školovanje na Kubi jer ste željeli studirati glazbu što tamo niste mogli ostvariti. Odakle je došla ta Vaša ljubav prema glazbi?

Zapravo nisam odbila obrazovanje na Kubi jer sam tamo provela devet godina u srednjoj školi i na pripremnoj godini za fakultet. U tih devet godina stekla sam prvoklasno obrazovanje, što ne bi bilo moguće da sam ostala u izbjegličkom kampu. Ali nakon toliko vremena, jako sam željela vidjeti svoju obitelj, a ono što sam mogla studirati na fakultetu, pravo ili medicinu, nije me dovoljno motiviralo za ostanak na Kubi. Da sam mogla studirati glazbu, potrudila bih se ostati, ali budući da to nije bila mogućnost, odlučila sam se vratiti u svoj dom. Ljubav prema muzici prati me otkako znam za sebe.

Je li bilo teško odbiti mogućnost odlaska na Kubu pogotovo kada se zna da ste u tom trenutku živjeli u izbjegličkom kampu?

Kad mi je bilo devet godina iz sve sam snage htjela ići na Kubu, ali ne toliko zbog škole, već više kako bih vidjela sestru, koji ja tamo otišla godinu dana ranije. Tada nisam shvaćala da živim u izbjegličkom kampu i što to točno znači. Za mene je to bio dom i moja domovina, oduvijek je bilo tako i drugo nisam poznavala.

Iako je ovaj intervju posvećen glazbi, nemoguće je izbjeći političku priču. Rat u Zapadnoj Sahari trajao je više od 15 godina, a još godinama nakon toga brojni su pripadnici naroda Sahrawi živjeli i žive u izbjegličkim kampovima. Je li to krvoproliće ostavilo traga na kulturi Vašeg naroda?

Situacija u kojoj se nalazi moj narod svakako utječe na njegovu kulturu i umjetničku proizvodnju. Moglo bi se reći da su se očuvali samo najtradicionalniji aspekti naše kulture jer oni ostaju očuvani u sjećanju naših starih. No, umjetnost koja se danas stvara odlikuje se snažnom crtom otpora, legitimacije i borbe jer je to i povijesno ugrađeno u svakodnevicu naroda Sahrawi.

Problemima naroda Sahrawi bavi se i film „Wilaya“ za koji ste napisali soundtrack, ali i glumili u njemu. Taj film nažalost nikada nije prikazivan u Hrvatskoj – možete li reći nešto više o njemu? Budući da je film imao uspjeha na mnogim festivalima, je li uspio barem malo senzibilizirati ljude za tu  problematiku?

Da, film “Wilaya” priča fikcionalnu priču o dvije međusobno vrlo različite sestre, pripadnice naroda Sahrawi, koje se ponovno susreću nakon dugo vremena. To je vrlo humana i realistična priča koja potiče na razmišljanje o nama kao ljudskim bićima i o našem narodu koji je podijeljen između izbjegličkih kampova, dijaspore i okupiranih područja. Film je vrlo dobro primljen od strane publike i kritike i osvojio je nekoliko nacionalnih i međunarodnih nagrada. Nadam se da ćete ga uskoro moći pogledati i u Hrvatskoj.

Uz Vas, svijetu je od sahrawijskih glazbenika poznata i pjevačica Mariem Hassan. Obje ste svojedobno nastupale s grupom Leyoad. Jeste li u ikada nastupale zajedno? Možete li nam preporučiti još ponekog sahrawijskog glazbenika?

Mariem Hassan i ja smo neko vrijeme zajedno surađivale s grupom Leyoad, ali kasnije nismo ponovno surađivale. Od drugih Sahrawi glazbenika vašim bih čitateljima preporučila grupu Tiris, pjevačicu Shuetu i gitarista Nayima Alala.

Kada se priča o 'pustinjskoj glazbi' svijetu su poznate mnogi izvođači iz Tuarega poput Tinariwena, Tamikresta, Bombina i drugih. Koje su sličnosti, a koje razlike u tuareškoj i sahrawijskoj  glazbi?

To je teško pitanje jer osim općih obilježja, tu su i posebnosti svakog od izvođača. Mislim da ih povezuju afrički korijeni oba naroda, a razlikuju se pretežno u vrsti ritmičkih obilježja. Kad slušam tuarešku glazbu, zvuk gitara i ritam koji uvodi u neku vrstu transa dosta me podsjećaju na muziku mog naroda. No, tradicionalna sahrawijska glazba vođena je tradicionalnom haul glazbom,  koja određuje konkretne ritmove na tabalu. Druga važna razlika je jezik stihova; dok se u tuareškoj glazbi pjeva na tamashequ, mi pjevamo na hassaniji, našem dijalektu arapskog.

Album "Soutak" snimili ste s glazbenicima iz Malija i Španjolske, a na njemu osim tradicijske Sahrawi/afričke glazbe ima jako puno utjecaja flamenca. Odakle ideja za tom kombinacijom?

Kad komponiram pjesmu, uglavnom ne krećem od apstraktnog pojma, već počinjem s melodijom. Na melodije koje zamišljam utječe glazba koju slušam. Jako volim korijensku, tradicionalnu glazbu pa zato ne čudi da je Soutak spoj različitih muzičkih utjecaja.

Pjesma "Julud" odabrana je kao prvi singl. Osobno, mislim da je to jedna od najljepših pjesama koju sam čuo ove godine, a mnogi ne znaju da je ona posvećena Vašoj majci. Možete li nam reći nešto više o nastanku te pjesme?

Puno hvala. To je posveta sahrawijskim ženama. Julud slavi njihovu neumornu borbu i sposobnost preživljavanja unatoč svim teškoćama života obilježenog izgnanstvom i nemogućnošću oformljivanja vlastite zemlje u izbjeglištvu, no to je i slavljenje njihovog doprinosa održavanju i očuvanju sahrawijske kulture.

I ostatak albuma u većoj se mjeri bavi problemima koje doživljavaju pripadnici Vašeg naroda. Mijenja li se situacija nabolje u Zapadnoj Sahari?

Nažalost, situacija se ne popravlja nego se i pogoršava jer je naša situacija pala u potpuni zaborav. Iz dana u dan osuđeni smo na preživljavanje u izbjegličkim kampovima ili riskirajući pod okupacijom koja je ilegalna i krajnje represivna. Situacija će se poboljšati onog dana kad se počnu poštivati sve rezolucije UN-a o mirovnom procesu u regiji i kad će Sahrawiji o svojoj budućnosti moći odlučiti na referendumu o samoopredjeljenju.

"Soutak" je producirao Chris Eckman, a snimljen je uživo. Kako je bilo surađivati s njim? Što je on kao producent donio? 

Surađivati s producentom poput Chrisa Eckmana bila je velika čast i fantastična prilika za moj profesionalni i osobni razvoj. Chris je bio vrlo velikodušan u komunikaciji sa mnom i umjetnički smo se vrlo dobro složili oko toga u kojem smjeru bi album trebao ići. Albumu je podario svoje veliko producentsko znanje, naročito u učinkovitom procesu rada u miksanju i produkciji.

Odmah nakon izlaska, "Soutak" je dobio odlične kritike, a na WMCE top listi bio je na prvom mjestu tri mjeseca zaredom. Jeste li očekivali takav uspjeh?

Iskreno, bila sam iznenađena i vrlo sretna. Emotivno sam doživjela svaku pojedinu kritiku koju sam pročitala o albumu. Nisam očekivala da će "Soutak" provesti toliko mjeseci na prvom mjestu WMCE top liste i zahvalna sam svim slušateljima koji su poduprli moj rad kao i radijskim voditeljima koji su glasali za njega, zahvaljujući čemu se zadržao tri mjeseca broju jedan top ljestvice.

Je li se što promijenilo u Vašem životu nakon uspjeha ovog albuma?

Kao umjetnica, naravno, osjećam se bolje priznatom, cijenjenijom i zadovoljnijom. Uspjeh Soutaka daje mi motivaciju za nastavak rada na drugim projektima.

Dosta nastupate uživo. Postoji li mogućnost da Vas vidimo negdje na prostorima bivše Jugoslavije?

Bilo bi divno nastupati u vašem dijelu svijeta, ako bi organizatori i publika bili zainteresirani za to.

Kako komentirate činjenicu da je world music sve popularniji u svijetu te da glazbeniku koji izvodi glazbu oslonjenu na tradiciju svojeg naroda više nije teško pronaći publiku i u najudaljenijim dijelovima svijeta bez obzira što slušatelji ne razumiju jezik na kojem se pjeva?

Poznati moto 'Misli globalno, djeluj lokalno' ima i svoju glazbenu inačicu. Autentična glazba, iz suštine, dopire do sve više ljudi diljem planeta, a to jednako ispunjava i izvođače i slušatelje jer podrazumijeva veću empatiju sa mentalitetom i kulturom drugih naroda. A to još jednom pokazuje da je glazba univerzalni jezik.

Prijevod: Andrea Rožić & Minela Fulurija
Foto: Guillem Moreno