Prije 5 dana...
Ante Estrada: „Dođi na Brankin rođendan! Rek'o bi ti da povedeš curu, ali te znogirala! Haaaaaaaa!!“.

Antu sam oduvijek cijenio radi njegovog beskompromisnog stava prema političkom establišmentu, strogih pravila o hodanju uzbrdo i otrovne iskrenosti. Nakon duhovitog šuta u jaja na gchatu uslijedio je „LOL“ koji nije bio samo mrtvo slovo na ekranu. Na rođendanu je bilo OK, i da, fakat me ostavila cura. Bu-hu, jel' tak? Dobro, nije me toliko ostavila koliko sam joj morao reći da me ostavi. Rezultat je isti. A isti taj rezultat baš i nije neki revolucionarni povod za pisanje svega ovoga. Tip prekinuo sa ženom. Zamisli! No, da su mi revolucionarne misli jedini pokretači životu, život barske kornjače činio bi se kao strah i prijezir u Las Vegasu u usporedbi s onim što bih ja živio.

Kažu da mizerija rađa kreativnost i da je nezadovoljstvo najbolji katalizator. Evanđelje po nesreći. Ja zauvijek pristajem na zadovoljnu dosadu i katalizator koji ne uključuje Mortal Kombat sekvencu u kojoj mi sparing partner iščupa srce kroz dupe. Ali, što je tu je. Srce sam morao skupiti s poda, natrackati tabaskom i progutati u jednom zalogaju. Neukusan zalogaj i povod za kronološki složen mizeri-miks s popratnim tekstom. Mizeriju treba kapitalizirati, samo što me za ovo nitko neće platiti. Nakon ovog se neću osjećati puno bolje. Doduše, izgubit ću puno vremena. Zakon. Sve naopako.

Antinu uvodnu iskrenost podržat ću svojom. Prekid nije bio ugodan. Razloga za veselje nemam, ali istovremeno nije ona vrst tragedije radi koje bi se trebali pisati ovakvi tekstovi niti raditi specijalne komemorativne kompilacije. Ova ideja je više dobra vježba za mozak i uho. Idem vidjeti mogu li uspješno, kroz selekciju pjesama, kronološki iscrtati put od slabovidne zaljubljenosti do djelomične devastacije. Ma u biti sad lažem, a to ne želim. Nije bilo toliko devastacije koliko tuge da se raspalo nešto što sam mislio da će me veseliti i osigurati razdoblje u kojem će me boljeti kita za izlaske i za panteon ljetnih dekoltea koji šeću gradom. Razdoblje u kojem će vječiti lovac moći sjesti pored vatre i grijati se bez razmišljanja o tome što mora sutra. Kada će se vlastiti krevet činiti primamljivijim od svih onih prekrasnih prijateljskih kauča diljem grada. Nisam ni pomislio da spavam igdje drugdje zadnjih par mjeseci premda su mi kauči uvijek malo nedostajali. Čim si za nekoga spreman žrtvovati veselje znači da ti je stalo, a kad ti je stalo događaju se najveća sranja. Što ne znači da vam ne bi trebalo biti stalo. Uvijek bi vam trebalo biti stalo. Inače džaba posao. Sve se broji.

Trebao sam odmah na početku naglasiti, pa ću to učiniti sada, da naslov ovog miksa nije (podcrtano) nikakva mantra koju sam imao ili ću imati prema osobi koja me nedavno učinila insomnijakom. Naslov pjesme Lemonheadsa nema ni trunčice krvoločan prizvuk kada se stavi u kontekst ostalih stihova. Pozivam vas da naćuljenih ušiju poslušate pjesmu i obećavam da ćete čuti jednu od najljepših pjesama o neuzvraćenoj ljubavi ikad. Plus, solo na gitari je božanstven, ako volite punk. Također, svako spominjanje ljubavi ovdje je u simboličnom smislu, jer nisam stigao do ljubavi. Zateleban sam možda bio, ali tupast do mjere da brkam ugodu i htjenje s pravom ljubavlju, ne. Ova ograda nije u smislu umanjivanja intenziteta kojeg sam pokušao držati u vezi već samo realnost. Kamo sreće da je došlo do ljubavi.

Svjestan sam da ova kompilacija od 16 pjesama sadrži čak dvije pjesme od Weezera, Talking Headsa i Why?-a. Jedini argument za ovo je: moj prekid – moja kompilacija; odjebi! Ovo je emo. Čak nije ni dobro smiksano. Ovo nije kul. Ovdje nema mjesta kulerštini. Ona je neprihvatljivo platežno sredstvo. Jedina prihvatljiva valuta su neprospavane noći, rupa u želucu i tupilo od (ne)kuženja. Sve što je sada bitno je priča, a ona se najbolje ispričala s ovom kombinacijom numera. Sve su pomno birane i tu su u svrhu radnje, a ne radi lijenosti. Pa hajmo više na tu priču.

Počinjemo s Weezerom. Ova pjesma od Weezera je meni ujedno i najbolja pjesma Weezer. "Tired of Sex" je megatonski hit i antihimna koja odjebaje beskonačni bezuvjetni seks u ime ljubavi. Ne znam ništa što bi bilo više punk od toga. Sadržaj pjesme je nažalost dugo vremena bio moja stvarnost, stvarnost koju sam tak zdušno šutnuo kroz balkon čim se pojavila gospodična. Prva ideja kompilacije je bila opisati vezu, ali ne bi bilo fer izostaviti ono što je prethodilo. Fer je fer, a bajke su uglavnom na televiziji i u knjigama. Često gradimo mitove koje ne vrijedi graditi. Moj prethodni život je bila tragikomična novela koju sam zapalio s više žara nego nacist knjigu Ericha Kästnera 1933. Uz apsolutno poštovanje svim akterima prošlosti.

Talking Heads su me zauvijek osvojili s "This Must Be The Place". Rijetko kad me neka pjesma tako dobro pogodi kao što je to ova. Stih „...out of all those kinds of people you have a face with a view“ je nešto što sam već neko vrijeme htio nekome iskreno izjaviti. I jesam. Možda preuranjeno. Možda ne. Sigurno ne. Skoro sam izostavio ovaj vrlo važan glazbeni broj dok me nije Fajer sa svojim akustičnim setom u subotu u Spunku sjetio da je to najbolji način za početi cijelu priču, jer tako je i počelo, citatom na papiru koji sam joj dao poput zgužvane poruku na satu biologije. Inače, Vatroslav je tako prekrasno obradio pjesmu u subotu na akustari da mi je bilo žao da netko to nije snimio. Fala Fajer.

Smashing Pumpkins skoro da nisu snimili ništa toliko vrijedno koliko "Mellon Collie and The Infinite Sadness". Na njoj se nalazi i "Bodies" koji ovdje rano proklamira „love is suicide“. Malo tinejdžerski, puno patetično, ali eto, taj sam. Uvijek bio i uvijek ću biti. Uz to sam i previše realan da se zanosim. Pustim, ali znam. Uglavnom, zato je "Bodies" ovdje. Prva noć na vješalima je najgora. Ubiješ se na početku da bi kasnije bilo lakše. Da, ziher.

"Why Bother?" kao druga Weezer stvar podebljava tezu iznesenu u "Bodies". Znaš da se izlažeš, da su snajperisti svugdje i da te neće štedjeti samo zato jer mašeš bijelom zastavom na kojoj si pastelama nacrtao srce. Ne samo da te neće štedjeti nego će te zapamtiti pa kad im bude dosadno još će iz zajebancije tu i tamo opaliti koju rundu u tebe jer si bio glup i vjerovao kada nisi trebao.

Why? nisam slušao godinama. Kada sam ga stavio, prema mojoj životnoj priči, prvo sam se trebao sjetiti Davora i Velne. Sve što je meni bilo na pameti je onaj očalinko Škare kako pumpa šaku na Žuru u ritmu stvaralaštva Yonija Wolfa i ekipe. "Sky For Shoeing Horses Under" mi je uvijek bila među najdražim Why? kompozicijama ne samo radi glazbe koja diže adrenalin i puca flešbekove već i zbog stihova „...a good sky to die under“ i „I only played chess once in my life and I lost“. Iskrenost u kombinaciji s prekrasnim vizualima radi kojih potpuno razumijem Klingonce i njihovu opsesiju da dobro umru. Bitno je sudjelovati i to sam učinio. Nakon toga mi se i ovaj vječni beton od neba nad Zagrebom čini kao idilična vizura pod kojom se može dobro vječno zaspati.

Još na početku veze uočio sam gotovo uvijek prisutnu dozu tuge u odabranici srca moga. Osim što sam ja bio nesretan radi razvoja cijele situacije ona je od početka bila obavijena sjetom. Jeben par. Jesam li ja potencirao cijelu stvar, ne znam. Naravno da nikada nije htjela o tome konkretno pričati. Trudio sam se biti oslonac i izvor jeftinog smijeha, nekada više, a katkad manje uspješno. Teško je kada voljena osoba djeluje utučeno, a ti sjediš bespomoćan na drugom kraju kauča, u nemogućnosti joj uvjerljivo verbalizirati da želiš da joj bude dobro i da postoje rješenja. Ti možda možeš vizualizirati svjetlo na kraju tunela, ali ona se čini izgubljenom, cijepljenom na tvoje pozitive i geste drugarstva i timskog duha. Yo La Tengo i "Don't Have To Be So Sad" su savršeno opisali cijelu situaciju. Jedna od preciznijih pjesama na kompilaciji i možebitni ključ zapleta i raspleta. Stihovi „'Cause I love you so, and I pray you know, but  I'm not one for praying, you know I couldn't say that without making a joke“ simbolika su koju mogu znati cijeniti dva zadrta ateista koji su su počeli romansu tako da sam ju poljubio na blef u stanu na Pešči.

Throwing Muses i "Tar Kisses" su ovdje da naglase osjećaj otuđenosti koji su se javio puno prije nego što sam mislio da je moguće. „You put cake down my throat and in my face“ čak bolje ilustriraju raspad od „kissing you's like kissing gravel“. Jedan zalogaj za slast, a jedan da ti se zasuze oči. Samo da se zna, poljupci su uvijek bili ukusni i s iščekivanjem repete. Šljunak je čista simbolika. Da bar nije. Bilo bi lakše.

Mislim da sljedeća pjesma u nizu ne iziskuje puno objašnjenja. "Girl Trouble", Violent Femmes, slatka tragikomedija koja ne poznaje metaforičnost.

"Kill The DJ" je moj favorit ne samo na "Peeping Tom albumu" već kao jedna od najboljih pjesama koju znam. Već dugo ju želim negdje iskoristiti i eto ispalo je da savršeno pripada ovdje. Pjesma koja govori o opsesiji koju ne želiš i o glasovima koji su ostali dugo nakon što je orator napustio zgradu. „Your happiness is my business, I practice it like the violin“ precizno prenosi situaciju u kojoj se podmećeš više nego što bi trebao, u kojoj paziš da sve bude dobro kada znaš da ništa nije. Sample "Play me" u dvojakoj je ulozi. Osim što se referira na pjesmu koja te uvijek poziva na repeat, a od koje ti je već muka, također je vlastiti poziv partneru da te i dalje mulja jer još nisi došao do točke slamanja. To je glazba koja te podsjeća na nekoga. Glazba koja te prije nije podsjećala na nekoga, a sada te podsjeća na ono što nemaš. Uz to simbolizira i rezignaciju i popuštanje da te drugi/a vodi negdje gdje znaš da ne želiš biti. Samo što s ovom osobom želiš biti i točka, pa čak i tamo gdje znaš da ne pripadaš. Gluposti. Prekrasne autodestruktivne gluposti radi kojih volimo sve ove bendove i filmove i pop kulturu koja nam svim porama urla da skoro ništa neće biti kako želimo. „Kill The DJ“: emo-beat-metal-nešto. Savršeno.

Massive Attack gostuje na "Kill The DJ" stoga smo odmah prešli na Trickya, Martinu i "Makes Me Wanna Die". Moram se ograditi i reći da nisam nikad htio umrijeti radi gđice i da su stihovi „little fly“, „who do you think you are, you're insignificant, a small piece“ upućeni meni, a ne njoj. Pjesma ne samo bez hepienda, već i bez hepipočetka. Čista, zavodljiva mizerija.

J Mascis je prije par tjedana objavio novi album "Tied To a Star". Prethodni akusto-album mi je draži, ali J ne prepušta ništa slučaju kad je u pitanju općenje s gitarom. Album ima sjajnih kompozicija, a "Wide Awake" je sudbonosno uletio da upotpuni ovu kompilaciju. Da, bio sam neko vrijeme „wide awake“, čak i za vrijeme veze, jer je bilo loše, a svi znaju koliko volim spavati. „Come over baby“ sam izgovorio više nego ikada u životu, često s negativnim rezultatima. Mini-krešendo pred kraj pjesme čupa srca.

Ha! Ovo je smiješno. Već četiri godine pobožno slušam "Contru" i mislim da je jedan od najboljih albuma 2010-ih. Pjesma "Taxi Cab" je toliko dobro pogodila nesretni kraj ljubavi i nerazrješivost ljubavnog jada da mi je već neko vrijeme bilo krivo da se nisam nesretno zaljubio kako bi ovo mogao uvjerljivo pjevušiti. Što priželjkuješ nekad i dođe. Uglavnom ne, ali sada mogu s uvjerenjem pjevati „in the shadow of your first attack, I was questioning and looking back, you were standing on another track, like a real aristocrat“. Također, važan moment je i „You're not a victim and neither am I, I could blame it on your mother's hair and the colors that your father wears, but I know that I was never fair, you were always fine“. To je bitno naglasiti. Nema hejta. Ja sam bio taj koji je očigledno preentuzijastično pristupio našem odnosu. Ona je samo čekala da se nešto dogodi. Nema krivice. Osim mog samozavaravanja i njene slabosti da mi kaže da odjebem. Upoznao sam i roditelje, iako ih nisam nikad baš baš upoznao. Stari navija za Dinamo. Brijem. „Baby we don't speak of that“ i „nostalgic for garbage, desperate for times“ su citati koji dobro ilustriraju njen pogled na život. Ma, mogao bih citirat cijelu ovu pjesmu. Realno.

Evo nas na poanti cijele priče. "If Only You Were Dead". „I'd know I was alone“. Ovako se stalno nadaš. Još jedna pjesma koju bi mogao cijelu citirati. Sve je precizno. Inače, digresija, ova live verzija se nalazi na reizdanju istoimenog naziva koji je Fire records nedavno izdao. Cijeli album je dragulj i vrijedna arhivska građa ranih Lemonheadsa – najboljih Lemonheadsa.

"Mladiću Moj", odnosno "Devojko moja" je već post mortem. Sada je već krenula rezigniranost i laagaanaa ljutnja. Nije dobro dugo biti u situaciji koja te čini gorim čovjekom. Padaju ti na pamet uvrede i što je najgore u pravu si. Na tvojoj strani je srdžba pravednika koju uopće ne želiš. Ljutnja vodi na tamnu stranu i nije po kodeksu Jedi-ja. Vrijeme je poći, a Zana je to opjevala veselo i pravo. Obi-Wan bi bio ponosan.  

Kako je sve počelo s Talking Headsima dobro je da sve može i završiti. To su ti neki sudbonosni trenutci koji vraćaju vjeru ateistima da nešto više možda i postoji. "Once In A Lifetime", „this is not my beautiful wife“, „how did I get here“, „my god what have I done“. Neloš kraj loše veze. Iako je sve očajno i „same as it ever was“ poskočni beat i David Byrne koji vodi izvedbu uvjerljivo poput evangelističkog svećenika s američkog juga vraćaju nadu u ponovni život. Pjesma je u live izvedbi (kao i prvi Talking Headsi). Jer se trenutno ložimo na život.

Kad sam krenuo raditi ovu kompilaciju zamislio sam ju kao skupinu od 16 pjesama. Neću vam reći zašto jer ćete mi se smijati. Reći ću samo da ima veze sa Soundgardenom. Na kraju je 16 bio dobitni broj. Why? se javlja po drugi put i kao posljednja numera kako bi slušatelju dao onaj osjećaj vrti-se-špica, sve-je-prošlost-dok-ona-sada-pita „is there anybody else that you're dating?“. Ti sjediš s njom na kavi kao da ništa nije bilo, ali se dobro sjećaš da „god put us all on my palm that you couldn't read“.

Tekstovi koje slušate na ovom miksu nisu 100% istiniti niti primjenjivi na moju propalu vezu. Kao kada na reality televiziji u kutu stoji natpis dramatizacija ovo je pokušaj rekonstrukcije raspada nečega što sam mislio da je dobro. I za nju i za mene. Moram reći, želim reći, da me tokom svega, usprkos gotovo stalnoj knedli u grlu, nije smetala konstantna kiša. Sve što mi je sivilo govorilo je „ostani kući, sada imaš razloga zašto“. Onda se SMB siva pretočila u zagrobnu crnu. Ali bio sam miran. Barem par sati, dana. Bilo je super. Bilo.

I tak. Pobrišeš ju s WhatsAppa. Staviš donedavni objekt težnje i žudnje na nevidljivo na gmailu jer je tako lakše. Ne pobrišeš ju s Facebooka jer to nužno povlači osjećaj gluposti i nezrelosti. Prijateljstva, pa čak i ona na Facebooku se ipak ne bi trebala gasiti pritiskom na gumb. Plus, to bi bilo melodramatično, a to mrziš. Ovo sve skupa je ionako previše melodramatično.

Na kraju ostane samo hrpa stvari za koje sam se nadao da ćeš ti učiniti. Ja nisam imao više što. Sve je bilo dano. Srce na pladnju. Palačinke s bademima. Jamie Oliver omlet specijal. Muzika koja je kada sam ja šutio govorila u moje ime. Sada ista ta muzika govori nešto sasvim drugo. Ostaje samo "If Only You Were Dead" i "Devojko moja".

Tužan sam radi ovakvog kraja. Ja sam hepiend tip. Stvarno jesam. Ne djelujem tako. Ne zborim tako. Uvijek se potajno nadam. Pitanje je kako ću se za par mjeseci sjećati ovoga, ako uopće. I u tome ima malo tuge. I mira. Onog mira kojeg sam tražio s tobom i sad ću ga naći u tvom potpunom odsustvu. Pitam se koliko će mi još faliti svijet koji sam nam izmislio...

Nadam se da se ne vidimo vani. I to sad pričam tebi čitatelju, a ne gospođici. Ako se vidimo to znači da postoji šansa da si tamo iz istog razloga kao i ja. Tražiš nekoga. Marširaš pred sumorno dosadan streljački vod koji nikako da dovrši posao. Opet moram navoditi zašto sam ja OK tip. Slušat zašto si ti baš super ili, češće, u kurcu. Kaj mi tata radi. Zašto sam odlučio uzet dvije mačke a ne psa. Jebemu.... Sve to se na kraju čini bolje nego sjedit doma i pisat ovakve stvari i slagat kompilacije za koje se potajno nadaš da će ponovno osvojit curu koja, da je htjela, je mogla sve s tobom. Želiš ju nazad i da sve bude sjajno. Da pobiješ onu staru „podgrijana juha nije dobra juha“. Bio bi čvršći od čelika i savitljiv poput mladog bambusa. Bez brige, neće se vratiti. Bilo bi to nevjerojatno, a nevjerojatno ne postoji. Kao ni zauvijek. Kao što sam nedavno pročitao jedino čega moderan čovjek nikada neće imati dovoljno je vremena. Stoga jurim. Moram ić. Dovoljno sam gnjavio i mlatio mrtvog konja.

Sretno.