1. Courtney Barnett – Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit

Bez fige u džepu. To je bila prva rečenica u recenziji koju je drug Vlado napisao o ovom albumu i ništa točnije nije mogao napisati. „Sometimes I Sit And Think, And Sometimes I Just Sit“ je brzopotezni, indie pop-rock album u pravom smislu te riječi. Sve vrvi zaraznim melodijama, ali i čvrstim rifovima dok gospođica Barnett preko te sjajne glazbene podloge nudi svoje stihove, često samo izrecitirane. Upravo ta kombinacija je zarazna, a Courtney posebno briljira na početku albuma. Neumorno otpjevavši prve dvije pjesme 'iz cuga' uvukla je slušatelja kojem se kasnije lako opustiti u ovom istinskom indie-rock dragulju.,

Mnoštvo se usporedbi nameće prilikom slušanja ovog albuma. Svima njima je zajedničko da se radi o odličnim bendovima, baš kao što je to i ovaj album. S razlogom će biti pri vrhu svih glazbenih godišnjih lista... [Emir]

2. Action Bronson - Mr. Wonderful

Preporuka za preslušavanjem Actiona Bronson došla je do mene ne samo putem ovog sajta. Upozorenja s više strana da se ovog rekvalificiranog kuhara, sada MC-a, isplati pa i opetovano slušati, nisu bila ozbiljno shvaćena, jer jedina pjesma Action Bronsona koju mogu iz glave navesti ili za koju mogu reći da sam ju poslušao više od jednom je „Bird On A Wire“ koju je snimio s... Riff Raffom. Moje mišljenje o ovom slučaju je da se ipak radi o meni prijemčivoj podlozi u režiji Harrya Frauda, više nego tko preko nje repa. U bilo kojem slučaju – malo u kurcu.  Vladimir Gojun (od mila Vladika Veliki), utefterio je Actiona na listu najboljih prve polovice 2015. I neka je. Da se pokaže da nekad i gospari imaju pravo i da ja napokon u cijelosti poslušam njegov album. Žao mi je da o albumu pišem u jeku dosta tuđosramne tzv. beef situacije (to je ono kad se selebritiji javno tuku u prsa misleći da su njihovi problemi važni i  vrijedni paradiranja) u kojoj Ghostface, s kurcem u ruci, prijeti MC kuharu da će mu narezati bradu i frigati bijele bubrege radi nečega što ja ne bih kvalificirao niti kao oštro mišljenje, a kamoli javnu uvredu. Ako što možemo naučiti od hip hopa, to je da su ljudi spremni oko najmanjih trica raditi od sebe budale, riskirajući kredibilitet i atribute civiliziranog čovjeka. Ostali žanrovi nisu imuni na glupost/egotrip, dapače, ali hip hop stvarno voli staviti prežitak gmazovog mozga u prvi plan. U prvom planu bi u ovom slučaju svakako trebao biti album „Mr. Wonderful“ koji možda nije čudesan, ali je legitimna hip hop nominacija za jedan od boljih albuma ove godine. Tekstovi su šank špreha u rimi sa smislom za humor. Ako nitko nije primjetio humor u hip hopu je mrtviji od Puma tenisica i MySpacea, stoga svaki napor da se uvrsti smiješna fora u ovaj tragičan žanr treba se dočekati s fanfarama (SERENGETI!!!). Podloge su same po sebi dovoljne da se album izdvoji iz učmale kaljuže digitalne hiperprodukcije. Uz Homeboy Sandmana i RTJ, Action Bronson zvuči kao da mu je stalo preko čega repa. Ironično, ima i produkcije nalik RZA-noj. Da imam novca kupio bih ovaj album koji ima daleko više od nekoliko slušljivih pjesama. „Nekoliko“ se u posljednje vrijeme čini puno, a „više no slušljivo“ kao ozbiljno upozorenje na visoku kvalitetu, koje ćete poput mene zanemariti, trošeći vrijeme pokušavajući naći zadovoljštinu na novom albumu TBF-a. Šalim se. TBF zauvijek ima moje poštovanje, kao i sada Action Bronson. [Leo]

3. Torres - Sprinter

Naravno da izvan sfere obrazovane površnosti poznavanja rječničkih definicija i enciklopedijskih natuknica ni najmanje ne razumijem psihičke i fizičke posljedice menstruacije i njezinih ciklusa, ali mi je izbor suradnika za novi album art-pop kantautorice Torres omogućio prisjetiti se moje teorije o redovitome dvogodišnjem objavljivanju ispovjednih albuma kao svojevrsnome umjetničkome menstrualnom ciklusu, dokazu autorske plodnosti pjesmama koje često takoreći upravo krvare emocije od kojih su sazdane. Naime, nakon što je eponimnim debijem već predstavila svoj škrti i oštri pristup kantautorskom folku, Torres se za uobličenje ovog nasljednika obratila veteranskoj ritam-sekciji, citiram iz sjećanja na neki davni NME, kraljice menstrualnog alter-rocka PJ Harvey, i to iz onog vremena kada nije bilo sasvim jasno odnosi li se navedeno ime na cijeli bend ili samo na šeficu. Ko-producent Rob Ellis i basist Ian Olliver preiskusni su muzičari a da ne bi mogli odsvirati umalo što god im padne na pamet ili od njih zatraži nova suradnica, pa mi se čini da je prevladavajući dojam skladnog kompendija prve polovice Pollyne diskografije ovdje uspješno ispunjen plan autoričine besprijekorne intuicije, a ne tek pečat i potpis asertivnih kolega. Osim bivanja dobrodošlim podsjetnikom na stilove koje je na posljednjim albumima Polly nažalost ostavila iza sebe, ovaj okvir Torresinim novim pjesmama fantastično pristaje, pokazujući usput i kako bi Kristin Hersh na samostalnim albumima zvučala da električnu gitaru nije najčešće ostavljala u arsenalu Throwing Muses. Nisam najsigurniji zašto me "Sprinter" osobno jako podsjeća na "I See Seaweed" briljantnih The Drones – možda zbog motiva vode, najizraženijeg u završnoj "The Exchange"? – ali i tu laskavu usporedbu Torres fino izdržava. trenutačna pozicija na mojoj godišnjoj ljestvici: čvrsti top 20 kandidat [Gogo]

4. The Mountain Goats – Beat The Champ

Diskografija The Mountain Goatsa tako je ujednačene, uvijek visoke kvalitete pa da i relativno prosječan album kao što je “Beat the Champ” svojom veličinom zasjeni sve ostale u širem sazviježđu indie folk rocka. Posebno je fascinantna sposobnost Johna Darniella da kroz odabranu temu istovremeno zrcali neke svoje nerazriješene nostalgije i duhove iz prošlosti, najčešće u vidu odnosa s očuhom, ali i da istovremenu samu temu razradi tako detaljno i iskreno, razotkrivajući njenu skrivenu suštinu i grleći je svojom britkom i osjećajnom poezijom. Na “Beat the Champ” dohvaća se tako svijeta hrvača, popularnih američkih wrestlera, kojima je auru iz zabavljača i klaunova u jednu turobniju, melankoličnu ljudsku priču već pretočio Darren Aronofsky. No dok se Aronofsky koncentrira na pojedinačne sudbine, Darniell obuhvaća problematiku čitavog podsvijeta, pretvarajući te ljude u nesavršene heroje onih kojima je taj sport bio i kojima i dalje jest jedini način bijega iz užasne svakodnevice. Najzanimljivije se stvari pronalaze pod najčudnijim naslovima. [Antonio]

5. Sufjan Stevens – Carrie & Lowell

Moj površan odnos sa Sufjan Stevensom seže u daleku prošlost i u devedestpet posto slučajeva je obilježen potpunom indiferentnošću. Da ne ostane visjeti u zraku, tih pet posto iznimaka su oni najlošiji albumi Danielson Familyja. Njegova nova ploča "Carry & Lowell" tu indiferentnost nije pomakla niukojem smijeru, ali osvjestila mi je jednu ne baš konkretnu činjenicu da u ovako intimnoj ispovjednoj glazbu mogu pokušati uživati samo ako je skladana i svirana s mudima. Friški primjer bi bile "Benji" i "Universal Themes" Sun Kil Moona, manje friški pokojni Jason Molina. Ne znam radi li se o žanrovskoj barijeri po kojoj me boli kurac ili o psihološkoj, po kojoj smatram da je ovu ploču trebao napraviti nakon što je završio albume o preostalih 49 država i nakon što mu se spuste testisi, ali prevladavajući osjećaj je taj da bi za svakoga bilo bolje da ovaj album preskoči. [Davor]