1. Sufjan Stevens - Carrie & Lowell

Sufjanova glazba meni je oduvijek zvučala kao ziheraški potez ako želiš dati svom filmu indie notu. Pustiš malo Sufjana i Shinsa i bude to torrent hit. No, moj indie (Pavement, Promise Ring, Seam, Throwing Muses, The Sea and Cake...) i Sufjanov indie nemaju puno dodirnih točaka. Nemam ništa protiv čovjeka, uostalom on ima vlastitu etiketu koju vodi s očuhom i snima albume sa Serengetijem, što zaslužuje duplu dozu poštovanja, no nisam posebno za puštanje njegove glazbe kod kuće. Njegov folky old world music izričaj nikada mi nije dostatno uzburkao emocije. „Carrie and Lowell“ album je u spomen njegove nedavno preminule majke i obiteljskih trenutaka provedenih s njom. To također zaslužuju poštovanje. Nažalost, izuzev zdravog ljudskog respekta nikada nisam imao poriv davati Sufjanu išta više. Niti vremena, niti šanse. Novi album zvuči kao značajan dokument sjete, reminiscencije i ruminacije prošlih trenutaka i prošlih života. Udaraljke su  izbačene, a žičani instrumentariji, većinom sveden na jedan instrument po pjesmi, i šaputavi Sufjan melankolično plutaju negdje između zvučnika i plafona. "Carrie" je dobar album, ja sam samo u ovom slučaju loš slušač. [Leo]

2. Father John Misty - I Love You, Honeybear

Malo mi je to teško priznati u nabujalom 21. stoljeću, ali eto, bez priznanja nema imanja, ili kako to već ide. Uglavnom, praznovjeran sam. Jesam, da. Ne na onaj klasičan crna mačka & prosuta sol način, već daleko zajebanije, bolujem od čitavog niza posve osobnih praznovjerja, a jedno od njih, meni posebno neugodno, tiče se glazbe. Iako postoji precizan i kompleksan sustav sitnih praznovjerja kada je glazba u pitanju, stvar je zapravo krajnje jednostavna – mislim da mi neke pjesme, albumi ili bendovi donose nesreću.

Sve je počelo još u srednjoj školi, a dodatni mi je podstrek dala i činjenica da je stariji brat razmišljao na isti način. Nije više nikada htio slušati pjesmu koju je cijeli dan ponavljao na dan kada je slomio ruku (Violent Femmes – "Color Me Once", odlična pjesma), a s vremenom smo i jedan i drugi skupili popriličan broj pjesama, albuma i izvođača koji nisu bili samo glazbena pozadina našim nezgodama, ljubavnim jadima, bolestima i lošim ocjenama, bili su za njih direktno odgovorni!

O prvom albumu Fathera Johna Mistyja čuo sam gomilu lijepih riječi i naravno da sam s radošću i veselim nestrpljenjem zagrizao u njega, ta to je moja glazba, nešto što će mi se svidjeti bez rezerve i bez ostatka. I bilo bi tako, vjerojatno bi, da me za vrijeme tog prvog slušanja nije spopao jedan od najgorih astmatičnih napada u posljednjem desetljeću. Bio sam siguran da ga je izazvala baš njegova glazba, tako ljepljiva, prašnjava i slatka. Od tog se trenutka Father John Misty pridružio moćnoj gomilici onih koje izbjegavam jer mislim da mi donose nesreću. Žao mi je, ali ne mogu protiv sebe.

Ovaj album sam poslušao oprezno. Jednim uhom, iz daleka, s distance. Bojao sam se i bojim se još uvijek. Nisam ga čuo dovoljno da bih donio neki ozbiljniji sud, kada bi došao neki ozbiljniji sud, neminovno bi došla i neka nevolja. Mogu reći samo da je lijep, to je za sada dovoljno.  [Andrija]

3. Sleater-Kinney - No Cities To Love

There are no cities, no cities to love / There are no cities, no cities to love / It's not the weather, it's the nothing we love! / It's not the weather, it's the people we love! Užasavam se od pomisli da će grad za mene ostati samo ljudi. Dragi ljudi koje vidim sve rjeđe. Strah me ostajanja u gradu u kojemu veći dio vremena komzumiram radni odnos. Sleater-Kinney kao da su nastavile tamo gdje su stale, a ja kao da sam zapao čekajući neko čudo. Kako bi me dokrajčile još dodaju: Hope’s a burden or it sets you free. Koliko god me ovaj povratak veseli toliko me užasava što mi je stigao kao šaka u glavu. Kao da sam zapeo u vremenu i čekao da se on desi. [Dražen]

4. Denis Katanec – Pejotl

Dvije stvari su bitne za napomenuti. Ja sam za neke stvari malo gluh, i kada sviraš u Oktogonu na početku je u šešir uvijek dobro staviti par kuna jer svi vole podržavati već kupljene stvari. Privid prihvaćanja je bolji od samog prihvaćanja. Smatram da sam nagluh iz razloga što nisam čuo Ghostface Killera u Actionu Bronsonu, kao što nisam čuo Sinead Conor Obersta u radu Denisa Katanca dok me žena nije uputila. Ovo sa šeširom je nezdrav razum zdravog konzumerizma.

Još jednu stvar je potencijalno bitno naglasiti. Izdavanje kazete 2015. je ono po čemu će 2025. svi znati da si bio formatni zajedljivac ili barem hipster grozni. Kazete su umrle s razlogom. Baš me zanima da li ti isti ljudi koji izdaju kazete još uvijek idu u videoteke i posuđuju VHS-ice. U biti me ne zanima i znam odgovor. Odgovor je NE. Oni koji i gledaju VHS kazete čine to iz sebičnih, subjektivnih ili nostalgičnih razloga kojima ne bi trebalo opterećivati širi krug ljudi. Što je sljedeće, filmovi isključivo na super osmici, emo black metal za Vitrolu? Nitko nema kazetofon otkako je Daleka Obala objavila zadnji album. Jedine humanoide koje ja poznam da imaju kazetofon u ovoj državi su moji divni baka i djed i to samo zato što deda nije naučio prenijeti laptop u dnevnu sobu pa mora slušati Rokere s Moravu, Hanku i  Zvonka sa kazića.

Očigledno jedina druga osoba koja ima funkcionalni kazić je Denis Katanec. Denis je tako odlučio svoj posljednji album (ili EP? ne znam) objaviti isključivo na kazeti bez mogućnosti preslušavanje albuma na Netu. Odnosno, ugasio je mogućnost preslušavanja albuma na Bandcampu. Mogu razumjeti taj potez ako si Foo Fighters i sjediš na prijestolju gitara. U svim drugim slučajevima to je rangu da ti netko danas kaže: „Ako je hitno, možeš me dobiti samo na kućni telefon, a ja ću u međuvremenu biti na ribičiji.“. Drugim riječima nisam dobio Denisa Katanca niti njegovu dozu "Pejtola" i nemam pojma koliko je dobar ili loš. Singl je OK i vjerujem da je i ostatak novog materijala vrijedan slušanja, ali to ne mogu potvrditi radi klauzule u kojoj stoji obligatorna kupovina kazete koja dolazi s mp3-com koja bi mi pružila uvid u kvalitetu Denisovog "Pejotla". 

Podržavam glazbenike i autorstvo, i beskonačan način ispoljavanja kreativnosti i zaštite iste, ali sam istodobno veliki ljubitelj Interneta koji može zaštititi potrošače od fenomena novac-u-šeširu/mačak-u-vreći. Možda jesam nagluh, ali brate ovo je kita u uho. Ali možda je u tome i glavna fora. Možda Denisa libo kuki, što povlači da libo i mene. Kako bi moji baka i deda rekli: pojeo vuk magare. Ja idem pustiti nešto s MiniDiska i razmišljati o pranju veša u Savi. Samo retro frende, e. Sori Denis, sori Srki, ne znam što bih napisao o nominaciji. [Leo]

5. Jason Isbell - Something More Than Free

Srećom pa nisam gluh pa mogu čuti da je ovo što radi Jason Isbell prilično dobro odsvirano te da tu ima dobrih pjesama. Jedini je problem što sam užasno alergičan na sav taj southern rock/country, odnosno južnjački naglasak. Ništa mi tu ne izaziva emocije, ništa me tu ne može dirnuti. Jebiga. [Emir]