1. Algiers - Algiers (Matador)

Ozbiljni poput detaljno elaborirane optužnice za kontinuirani rasizam čak i, odnosno pogotovo, usred naizgled integriranog društva; obrazovani toliko da se iz argumentirane rasprave s fakultetskim profesorima jednoga društvenog područja bez trzanja prebacuju u drugu s Nobelovcima, pa tu diskusiju lakoćom usmjere u željenom pravcu; pametni koliko može omogućiti samo spajanje institucionalizirane edukacije s potrebama snalaženja na obespravljenim ulicama; opasni kao oružje u rukama čovjeka kojemu ono uopće ne treba da bi te svladao.

Atlantsko-kozmopolitski, rasno mješoviti trio Algiers – porijeklom s američkog Juga, članovi žive u New Yorku i Londonu – svojim kompetencijama prije ispunjava uvjete članstva nihilističke lože, ali takve koja stoluje u crkvi, ili dadaističkoga kružoka na obrani doktorata, a ipak nešto manje vjerojatno najuzbudljivijeg benda koji se ove godine pojavio bilo u krugovima koje donekle smijemo smatrati tradicionalističkima, bilo na progresivnijoj, avangardnijoj sceni. Gornjim hiperboliziranjem opisani ljudi generalno čine vrlo dosadne bendove, što bi mogla osnažiti i tvrdnja gitarista Leeja Teschea kako je gitara počinila više pop zločina nego bilo koji drugi instrument u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, nakon čega ih je lako smjestiti u folder za cijenjenje i konzultiranje kod pisanja manifesta, ne i u onaj za napaljeno, ovisničko slušanje. Ali, ako su iole dobri, ako im je srce makar jednom preskočilo, a noge poskočile, uz vrući soul ili huliganski punk, ako su gonjeni pravedničkim gnjevom protesta koji postaje nužnost tek kad se razjasni da nikakvog ciljanog rezultata neće dati, ako svoju intelektualnost ne postavljaju kao totem kojem se vrijedi diviti nego je koriste kao dubinski temeljac govora o stanju frustriranog pojedinca u stanju frustrirajuće nacije – e onda sve te karakteristike čine i jamstva postojanja sjajnog benda. E onda su bombetina!

U okviru industrijaliziranog i industrial-iziranog post-punka pomalo je pogrešno govoriti o strasti ili poletu, ali predanost i fokusiranost kojima Algiers svjedoče i egzorciraju svijet oko sebe nadilaze hladnoću akademskog rocka Leedsa ili natmurenost Manchestera i prije negoli postave znak jednakosti između tog post-punka i razdoblja pre-rocka, koji ih je opskrbio pjesmama boli predratnog bluesa te snagom koju gospel pruža upravo zato što su njegova odredišta sve dalja i dalja. Legura kovana na nakovnju vrućeg gospel yeh-yeha Iana Svenoniusa do danas je dobrano zahrđala, pa su njome najednom uglađeni The Bad Seeds i Einstürzende Neubauten noise i funk, electro i punk rastavili na sastavne faktore. Algiers ih na svojem fantastičnom i izrazito inspirativnom debiju nanovo spajaju u zvuk modernog chain ganga, koji više ne uključuje samo brojne ooh i aah, kako nas je davno podučio Sam Cooke, nego i sva kompjuterizirana kliktanja i zujanja. Njihov je cilj paralelan onome marša na Washington Martina Luthera Kinga, ali taktika kojom marširaju ona je drugoga slavnog marša, također pokrenutog iz Atlante, Shermanovog prodiranja do mora. Samo što je u ovom slučaju zemlja već unaprijed spaljena. trenutačna pozicija na mojoj godišnjoj ljestvici: gotovo pa zabetonirani top 5 pripadnik, koji sam ovom prigodom zanemario u korist nekih drugih izvođača pretpostavljajući (pravilno!) pojavljivanje na nekoj tuđoj ljestvici te nadajući se (uslišeno!) šansi pisanja o njemu. [Gogo]

2. Matthew E. White - Fresh Blood (Domino)

Kad ne svira iščašeni (free) jazz sa svojim bendom Fight the Big Bull, američki kantautor (i producent i štošta drugo) Matthew E. White snima tako toplu i zavodljivu muziku koja vjerojatno jedino onim krajnje zagriženim, vječnim cinicima tjera paru na uši. U njegovu se stilu spajaju starinski soul i R&B (Curtis Mayfield, Stevie Wonder i Marvin Gaye), čiji su idiomi danas dijelom pop-kulturnog identiteta mnogih glazbenika (čak i kad toga sami nisu svjesni), s kotrljajućim rockom, funkom i popom čineći album prijemčivim i ugodnim, često vrlo nakićenim i gotovo na granici kičastog. No upravo se u toj ravnoteži, u toj laganoj suzdržanosti i smislu za mjeru zrcale Whiteovo majstorstvo i šarm. Kao i na glazbu Bena Harpera, mnogi će na “Fresh Blood” gledati s podozrivošću te ga, skriveni iza sarkastično-kisele koprene, s podsmijehom odbaciti odmah u startu. Sve ostale očekuje puno dobre muzike, ništa slabije negoli na prethodniku “Big Inner”, deset pjesama krcatih prilično poznatim frazama u zanimljivim aranžmanima i izvedbe koje pršte guštom i duhom. Ovo je glazba za skrivene optimiste i prijateljski nastrojene ljude, ali i glazba koja pokazuje da se White znade nositi i s težim temama (pedofilski skandali u crkvi, smrt Philipa Seymoura Hoffmana). [Antonio]

3. Jeff The Brotherhood - Wasted On The Dream (Infinity Cat)

Leo, prestar sam za ovo. Ma nikada nisam ni bio mlad za ovo. Nije do tebe. Do mene je. Uvijek sam u nekoj neopravdanoj panici pa se teško opuštam. #dadrock shema. Tako da je moja najbolja obrana od ovakvog tipa glazbene dokolice spoznaja da je meni ovo dosadno čak i kada u pet popodne na 36 °C popijem pivu. Ali ipak imam par pozitivnih konotacija s ovom glazbom koja zvuči kao dobroćudna parodija Black Sabbatha i Weezera. Lako mi je zamisliti kako pripit uživam gledajući pripitog tebe dok se slatko smiješ slušajući braću Orrall. Ili još bolje – "Wasted On The Dream" mogu zamisliti kao mentalni soundtrack dok se prisjećam ludih tuluma u tvom stanu. Vjerujem da bi i ekipa s Infinity Cata ostala pomalo zatečena kada bi slušala o tim tulumima. [Dražen]

4. Torche - Restarter (Relapse)

Još od trenutka kada je hard rock operisan od bluesa (što se poklapa sa trenutkom kada Zeppelini ostajući u classic rock žanru predaju štafetu Sabbathima kao lučonošama novog žanra – heavy metala), znači, negde od sredine sedamdesetih, nisam više od jedanput čuo nijedan metal album. I onda, bup, pravo na Torche. Teški ko crna zemlja, neumoljivi kao strašni sud, bučni kao železnička kompozicija koja razdrndanom prugom Beograd – Bar juri brzinom od 30 kilometara na sat (ipak je to stoner rock a ne nekakav speed metal). Rodonačelnici stoner rocka Black Sabbath zvuče kao mala dečica prema njima, sve je kod Torche glasnije, teže i intenzivnije. Kao da si preko Master of Reality Black Sabbatha nasnimio Metal Machine Music od Lou Reeda i sve to amplifikovao do maksimuma. Heavy Metal meets Industrial! Njihovu poetiku ne mogu da dokučim, nekakva negativna utopija (...Terror wake up… u uvodnoj Annihilator Affair) izrečena zapovednim načinom (Autoritarizam? Militarizam? Autoritarizam militarističkog tipa?). Nije to toliko bitno kod metal bendova, reči samo podcrtavaju tu volju za moć. Gaze ovi momci sve pred sobom, ne jebu živu silu! Suptilna dušica kakva je moja na početku nikako nije mogla da se primi na ovo, ali gle čuda, posle par slušanja i u meni se budi dobro skriveni macho, i ja bih voleo da tlačim, kinjim i maltretiram, i ja bih da gazim sve pred sobom. Zadnjim ostacima razuma ipak se otrgnem od nečastivog (jer to je bio nečastivi) i vratim se u svoj plašljivi srednjeklasni životčić. Ipak odoleh iskušenju na kraju ali dobri su Torche, dlaka je falila da me restartuju! [Srđan]

5. Ghostpoet - Shedding Skin (PIAS)

Opet smo u Vela Luci, hvala svim svecima, treba čovjeku predah od gužve, nervoze i šušura. Sada nam se pridružio i Stipan Tadić, moj prijatelj slikar kojega polako uvodimo u svijet književnosti i spisateljskog života, sviđa mu se to što vidi. Spremamo se za nastup, a danas, dok ovo pišem, radimo plan za jednonoćni odlazak u vikendicu u kojoj nema struje, ali nema ni ljudi, samo more i nigdje nikoga kilometrima uokolo, sjedit ćemo pod stablom limuna, spavati na bazičnim posteljama, jesti usoljene črnce, razgovarati do dugo u noć i piti mnogo bevande, samo bevandu, vruće je, treba tekućine.

Nakon Vela Luke ide se na Hvar, ali postoji šansa da propustim taj dio ekspedicije, treba se već polako pripremati za Šibenik i SuperUho, razmišljati o DJ setu koji me čeka posljednji dan festivala, a u koji možda uključim i koju Ghospoetovu numeru. Jedini je to album ovogodišnjeg izazova kojega ću možda slušati i nakon što sve završim, poslušam i napišem (i Fathera Johna Mistyja, ako mi pomogne vještičja terapija protiv praznovjerja, očarano mi govore o korijenu mandragore, ne djeluju mi baš uvjerljivo iz nekog razloga), jedini koji me baš kupio na prvu, lagan je i tečan, ali ima dubinu, ima pritajenu snagu, valja se ispod površine i može te obuzeti i kad se najmanje nadaš, može te osvojiti.

Jedino je nevolja to što sam ga poslušao nekoliko puta i svakim sam novim slušanjem bio sve manje oduševljen iako sam se nadao i očekivao da ću biti više. Možda ga treba pustiti da se odmori, dekantirati ga, dati mu da malo diše. Možda je ovaj album stvarno kao dobro vino, ali previše je vruće da bi se uopće razmišljalo o vinu iako je bevanda tu, na dohvat ruke, ovaj puta lijeve. [Andrija]