1. Dwight Yoakam - Second Hand Heart

Dvije stvari bitno je znati. Prvo, Dwight Yoakam je legenda (tradicionalnog, bejkersfildskog) countryja. Ta konstatacija zapravo govori sve najvažnije i na njoj bi se, u kakvoj mikrorecenziji, mogli i zaustaviti. A kada je o legendama countryja riječ, posebno ako imaju plodne i uspješne karijere kao što je to Yoakamova, oko njih se često stvara aura nedodirljivosti i vječnosti. I tu slijedi druga bitna stvar; Yoakamov status legende potpuno je zaslužen. Ne treba zato trošiti previše riječi na “Second Hand Heart”, već je dovoljno spomenuti da je to drugi u nizu albuma, nakon “3 Pears” iz 2012., koji je označio Yoakamov svojevrsni comeback, povratak tradiciji i čistom countryju s tek ponekom primjesom psihodelije i rocka, onom countryju ogrezlom u beznadnosti, očaju, nostalgiji i propalim ljubavima koji ipak stvara osjećaj konstantnog pokreta i poletnosti te time nudi trunčicu nade. Oslobođen potrebe da ikome išta dokazuje, Yoakam je snimio jedan od najboljih albuma u karijeri. Još jedan primjer koji pokazuje da je country sve ukusniji što je stariji i iskusniji. [Antonio]

2. Sarah Bethe Nelson - Fast-Moving Clouds

Ako ste mislili da su Facebook i Google emigranti uništili dušu San Francisca, Sarah Bethe Nelson je dokaz obrane da još uvijek postoji DIY pozitiva u gradu kojega Silikonska dolina pokušava uništiti diktatom techno-kapitala. „Fast Moving Clouds“ je ne samo odličan album već i odlična metafora koja podsjeća da se sve zauvijek mijenja i da je SF preživio potrese i požar 1906., pa će tako i IT yuppije. Stoga strepite farme servera, svi usjevi kad tad najebu, a privatne autobusne linije vas  nikada neće odvesti dovoljno daleko od kataklizme oholosti.

Nisam očekivao da će mi najbolja preporuka za glazbu ove godine doći od Goge Pavlova, čovjeka čija ljubav prema Gaslight Anthemu i War On Drugs se može iskupiti samo jednakom (nadam se većom) ljubavlju prema Tomu Pettyu i NWA-u. Gogo je u Potto ubacio Sarah i usudom sam izvučen dobitnikom lutrije koja mi je obogatila glazbeno iskustvo za glazbenicu/bend čiji nenametljivo cool downtempo psyche garage, obojen tako karakteristično zapadno-obalno,  napravio propuh u užeglu, uzavrelu, ustajalu sredinu ljeta. Smatram bilo koju godinu glazbenu uspješnom ako  nađem 12 albuma za koje bih izdvojio novac. Sarah je +1 za 2015.

"Fast Moving Clouds" je sat ležernog soničnog putovanja prvom klasom s upaljenom klimom. Doduše, neka vas spokojni tonovi ne zavaraju. Album je arhiv životnih priča, opservacija i razočaranja koja nisu lako ljetno štivo. Ono što izdvaja Sarahu od većine rock Tugomila je da se njene priče odvijaju bez hipertrofije dramatičnosti. Njeni neuspjesi ju čine jednako atraktivnom kao što bi bila da je za okladu sa zemljom poravnala Courtney Love. Sarini razvučeni, tanašni vokali i instrumenti koji bez žurbe, opušteno, birajući logične i umjesne progresije, neće vas omađijati spektakularnim trikovljem, već razoružati izravnim pristupom i iskušanim receptima u koje je dodala svoje omiljene začine i  naglaske. S albuma, koji je poput savršeno pripremljenog smoothija za triježnjenje, sebično ću izdvojiti „Black Telephone“ i „Every Other Sunday“, obje pjesme karakteristično repetativne. Potonja bi se čak mogla provući na neki od albuma ranijeg Stereolaba. Sarah je prvi album odradila s nimalo drame i sa coolom Harrya Deana Stantona. Na trenutke možda izbrazdan životom, ali s očima sjajnim i bistrim. [Leo]

3. My Morning Jacket - The Waterfall

Emotivna i fizička rekuperacija Jim Jamesa možda znači novi početak za My Morning Jacket što možda znači i nove navike, nova očekivanja i novi stav slušatelja spram benda. Za razliku od svih prijašnjih albuma (a potpisnik ovih redaka ih je zaista prekomjerno konzumirao i konzumira ih redovito) Waterfall ne uspjeva osvojiti na prvo slušanje, te unatoč iskricama koje zafrcaju s vremena na vrijeme u ovih 40 minuta dojma ste da vodopad treba još snage pa se nadate da će već najavljenim albumom brana puknuti i prouzročiti pravu poplavu. [Vlado]

4. American Aquarium - Wolves

Iako su se nazvali po stihovima iz pjesme "I Am Trying to Break Your Heart" Jeff Tweedyja, Barham i njegova ekipa nisu se nikada odmaknuli od alt-countryja kao što su to nakon devedesetih učinili Wilco. Štoviše, više duguju Son Voltu i lako ih možete zamisliti kako pozornicu dijele s Marah ili My Buddy Moose. Tako da čak i ovaj disfunkcionalni aquarium drinker s albuma "Yankee Hotel Foxtrot" (iz davne 2002.) zvuči odveć sofisticirano u usporedbi s onime što su American Aquarium radili do danas. No, nema ništa loše u tome. Pitanje je samo da li ćete se moći poistovjetiti s frontmanom BJ Barhamom i njegovim romantiziranjem gubitništva i neurednog života na turneji: "I grew up in a band. I've made every terrible decision I've made in my adult life while I was on the road. It was the dumb shit that made me who I am, the dumb shit that taught me to appreciate the things I have." Uglavnom, preduge turneje, previše alkohola, varanje djevojaka o kojima se pišu melankolične pjesme, idealiziranje rokerskog života poduprto naklonjenom kritikom i suočavanje sa stvarnošću u kojoj shvaćaš da nemaš veliki bend, ali si presjeban da bi shvatio da je dovoljno imati baš taj mali bend kojega voli dovoljno ljudi zbog kojih možeš uživati u onome što radiš. Treba još samo skužiti da je sjebanost može biti i dio furke i da je tvoj život sranje upravo zato što puno piješ, a ne zato što puno piješ jer ti je život sjeban. Dosadašnji albumi American Aquariuma dešavaju se negdje između svih tih pretpostavki. Zato su valjda i dobri. Barham kaže da je danas trijezan i da ne namjerava prokockati još jednu započetu vezu. "Wolves" donosi tračak sreće i mudrosti, ali još uvijek se tu isprepliću teme u kojima su do sada bili najbolji, još uvijek tu ima previše problema koji nikako ne mogu funkcionirati u suživotu sa sanjarenjem kojeg donosi cesta koja vodi na još jednu beskonačnu turneju, još jednu na kojoj se neće niti proslaviti niti obogatiti. [Dražen]

5. Fog Frog Dog - Split

Na prvo, površno i vjerojatno jedino slušanje - cijenim produkcijsku i sviralačku raznolikost te zaigrani nemar prema standardnoj strukturi pop pjesme koja karakterizira većinu brojeva na Splitu. Ali zapravo nemam mnogo što za reći o ovoj ploči osim da vjerojatno treba imat "velika, smeđa, dlakava muda" da se napravi ovakva ploča u kurčevoj Dalmaciji, barem iz moje, Zagrebom iskrivljene perspektive. Opuštena, gotovo ambijentalna pop atmosfera u kojoj Fog Frog Dog ispisuje svoje splitske dnevnike nije nešto za što smatram da bi škodilo djeci ali meni osobno ne predstavlja ništa vrijedno daljnjeg slušalačkog angažmana. Svako dobro Snoop Foggy Frogu. [Davor]