1. Samba Toure - Gandadiko (Glitterbeat)

Kao što je ljudski rod, tako je i muzika nastala u Africi pa je malo nepravedno ovu muziku nazivati pustinjski blues kako je obično nazivaju u zapadnim medijima. Još je Ry Cooder snimajući onaj čuveni Talking Timbuktu album sa mentorom Samba Tourea, legendarnim gitaristom Ali Farka Toureom apostrofirao pravo, zapadnoafričko, poreklo bluesa. Muzika otvorenih prostora kakva je ova zahteva udaraljke pa ih zato ima u izobilju na Gandadiko albumu. Pevanje je u maniru afričkih ritualnih napeva, ima taj pulsirajući kvalitet. Iako pretežno islamske veroispovesti, u narodu Songhay i dalje je jak uticaj drevnih animističkih religija. Tako tekstovima Samba pokušava da otera zle duhove, dobro, ako ne baš duhove onda bar zle ISILovce koji su tu, u subsaharskom pojasu Afrike pa i u njegovom kraju strah i trepet. Gitara je ono što po principu povratne sprege na ovom albumu povezuje zapadnu civilizaciju sa prapostojbinom Afrikom. Ona i drugi moderni instrumenti koji se čuju na ploči ipak ublažavaju iskonsku snagu ovih napeva koji su nam svima usađeni duboko u gene i time ih istovremeno čine prijemčivima našem uhu. I tako se taj beskrajni krug uticaja vrti na dobrobit svih nas. Uživanje je bilo slušati ovaj album a tropske temperature koje vladaju ovih dana samo su doživljaj učinile autentičnijim. [Srđan]

2. Bassekou Kouayte & Ngoni Ba - Ba Power (Glitterbeat)

Neumorni Glitterbeat records izdali su jedan od zajebanijih world music/ afričkih country albuma ove godine koji zrači s takvom energijom i opet cementira Mali kao nepresušni izvor izvrsne glazbe, a Bamako jedinstven centar glazbene kreativnosti. Nemojmo zaboraviti agilnost, instinkt i talent Chris Eckmana koji svim ovim dirigira iz svog studija znakovitog imena Zuma, u susjednoj deželi. Kad bi se bar takva nacionalna vrijednost mogla prisvojiti pa makar i arbitražom. [Vlado]

3. Swervedriver - I Wasn't Born To Lose You (Cobraside)

Shoegaze za shoegazere, barem one sladunjavije šorte. Swervedriver ponekad izmame kakav uzdah kakvom teksturom ili rifom, ali generalno se radi o pjesmama koje općenito nezainteresiranog za žanr neće prekrstiti. [Davor]

4. Božo Vrećo - Moj sevdah (Gramofon)

Sevdalinka je transrodna pesma. I muška i ženska može biti. Za Boža Vreća to nije problem, pet minuta mu treba, koliko da presvuče haljine, da pređe iz jedne u drugu ulogu. U stvari, nisu to uloge, to su dva ravnopravna pola njegove ličnosti pa nekad prevlada jedan, nekad drugi pol. Oba pola su mu podjednako draga, onaj ženski mu je ipak, kako sam kaže, draži, što ne znači da bi se odrekao muškog sa čijim je obeležjima rođen. Jer to onda ne bi bio on, Božo Vrećo. Komplikovano kao Balkan, ali lepo za čuti! Bog mu je dao glas (stvarno, treba ga čuti, opisi nikakvi ne pomažu) kojim može da otpeva sve, od basova muških do soprana ženskih. Sevdah je prirodan izbor za Fočaka iz Republike Srpske sa prebivalištem u Sarajevu. Jeste to muzika Bošnjaka ali ni Srbi i Hrvati iz Bosne nisu imuni na nju. Uostalom, ta nit „crne žuči“ se provlači Balkanom još od Hipokratove melanholije iz antičkih vremena. Hipokratova crna žuč i sevdah imaju isto značenje - čežnja, bol, neuzvraćena ljubav, patnja, tuga, sve su to često proživljavana osećanja, već odavno upisana u genotip ovdašnjih ljudi. Jer sve što je lepo, veselo i bezbrižno je ovde incident i efemerija, sve suprotno od toga je svakodnevnica. Zato ovih sedamnaest pesama koje je Božo Vrećo otpevao a cappella, bez ikakve muzičke pratnje, na način na koji su se izvorno sevdalinke i pevale, predstavljaju najlepše i najvernije prenošenje tradicije na nove generacije. Pesme su vanvremenske a lepota njihova nadilazi žanrovske i bilo kakve druge podele. Ugasite svetlo, opustite se i pustite da vas Božo Vrećo povede na sentimentalno putovanje… [Srđan]

5. It Hugs Back - Slow Wave (Safe & Sound)

Fluidna, bubreća muzika tajnovitoga britanskog dream-pop benda It Hugs Back zvuči kao opušteno šuljanje surf daskom koja se strovaljuje niz goleme valove ili kao dječja igra dobacivanja balonima napuhanima ne zrakom nego oblacima. Njihov shoegaze zabuljen je u bosonoge korake ili japanke – flip-flops-gaze, itko? – te kao takav izrazito podoban za aktualno godišnje doba i njegove oduvijek najprestižnije i najvažnije resore. Ljetni imperativi uživanja i zabave zapravo su nezamislivi izvan kombinacije s nostalgičnim repriznim proživljavanjima njihovih prethodnih utjelovljenja, zbog čega nikada nije posve jasno koliko nam zadovoljstva pruža pojedini doživljaj u trenutku svojeg odvijanja, a koliko paralelno punjenje memorijskih rezervoara na kojima ćemo se po potrebi napajati jednom u budućnosti. Svojim shakeovima smućkanima od popa, psihodelije, krauta, noisea, ambienta i šansone, It Hugs Back uvelike podsjećaju na velikane kao što su, primjerice, Yo La Tengo, Luna, Stereolab, The American Analog Set ili The Boo Radleys, sve redom bendovi koji su ozvučili destinacije spomenutih ljenčarećih povrataka kroz vrijeme, što grupi Matthewa Simmsa naljepljuje i dodatni sloj prikladnosti tekućeg trenutka. Podudarnost tu, međutim, ipak prestaje, jer zvuku prepunom mekane ugode u izazivanju prave ovisnosti ipak se isprječuje određeni manjak pjesama s dubinom, a oklijevajuće brčkanje u plićaku ipak dosadi nakon nekih pola sata. U generalnom smislu u tome nema ništa lošeg, samo što se uz "Slow Wave" vaga sa sredine ipak odmiče od momentalnog užitka prema sigurnosti zbluranoga odgođenog djelovanja te povratnom grljenju u vremenskom nepodudaranju. Što je možda čak i bolji izbor.
trenutačna pozicija na mojoj godišnjoj ljestvici: legitimni top 70 kandidat. [Gogo]