1. Enablers - The Rightful Pivot (Atypeek Music)

S dvojicom mladih kolega po peru, pjesnikom Darkom Šeparovićem i prozaikom Svenom Popovićem pokrenuo sam program za promociju domaćih mladih autora rođenih nakon 1980., a imali smo dovoljno sreće, sposobnosti, živaca i pameti da si ovo ljeto organiziramo i ljetnu turneju, popularnu „Dalmatinku“. Svaki dan smo u drugom gradu, čitamo vlastite stvari, razgovaramo o književnosti i odgovaramo na pitanja iz publike, zapanjujuće slična kako se gradovi mijenjaju.

Prva postaja je bio Split, nastupali smo u legendarnoj kavani „Basket“ u kojoj nas je Tomo Gracin lijepo dočekao i carski ugostio. Osjećali smo se kao kod vlastite kuće. Skupilo se nekih pedesetak ljudi koji su povremeno izlazili vani, na zrak jer je unutra bilo prokleto vruće. Velika je vrućina zadnjih dvadeset dana. Iscrpi to čovjeka.

Uz nas su nastupali pjesnikinja Irena Delonga Nešić i Marijo Glavaš, pjesnik, prozaik i inženjer ljudskih duša. U publici je bio i Književna Groupie, znojan i veseo. Kao i većina ostalih koji su se okupili.

Ovaj album nije svirao prije, za vrijeme ni poslije nastupa. Zato što je smeće od albuma.  [Andrija]

2. Death Grips - Jenny Death (Harvest)

Ako imate susjede koji često toliko glasno puštaju Narodni radio da ne čujete svoje misli, Death Grips su jedan od odgovora. Usmjerite svoje zvučnike prema susjedima, upalite, recimo, „Jenny Death“ i pojačajte na maksimum. Količinu buke i agresije koja će uslijediti, vaši će susjedi možda i preživjeti, ali će ih sigurno prepasti činjenica da vi u svemu ovome uživate. Nisu Death Grips možda za svakodnevno slušanje, ali je sjajno kako beskompromisno rade što im se svidi i kako im se svidi. [Emir]

3. Earl Sweatshirt - I Don’t Like Shit, I Don’t Go Outside (Columbia)

Još od Grandmaster Flash & Furious Five hip-hop kolektivi malo traju pa se rasture. Tako i ova Odd Future sa Tyler The Creatorom, Earl Sweatshirtom i Frank Oceanom i ostalima izgleda da više ne postoji. Dosta je tu doprinela Earl Sweatshirtova mama (profesorka prava sa UCLA) koja je upravljala njegovim životom i karijerom, dok mu je tata, južnoafrički pesnik i politički aktivista ostavio samo srednje ime Neruda (valjda po čileanskom pesniku) i gen za aktivizam pa onda nestao u vidu lastinog repa. Mlađahni Earl je tek postao punoletan pa nije ni čudo što se mama i te kako pitala za sve. Sad ćemo tek da vidimo našeg junošu za šta je sve sposoban. Trebaće mu i snage i sreće da pobedi kolektiv iz susedstva Black Hippy sa glavnom uzdanicom Kendrick Lamarom koji je u punom naletu i svi redom ga worshipuju od besvesti. Dozvoljavam sam sebi da pokušam da ih poredim u svom svojem nepoznavanju i nerazumevanju ovog pravca, Kendrick koristi jazz-funk podlogu za svoje recitacije dok Earlova muzička podloga više zvuči kao doom-metal. Prvi bi trebalo da mi je draži ali nije. Ipak preferiram ovo razmaženo derište. Stvarno ne mogu da se upuštam u tumačenje tekstova hip-hopera jer su im oni ionako bitni sve do prvog multi-milionskog ugovora. Već sam negde rekao, Obnox je za obojicu zakon! I kao čovek i kao komunista! A naslov? To je verovatno mantra koju je morao da ponavlja u školi zatvorenog tipa na Samoi u koju ga je mama preventive radi poslala da bi sprečila ulicu da ga iskvari. [Srđan]

4. White Hills - Walks For Motorists (Thrill Jockey)

U Dubrovniku trenutačno ima dva milijuna ljudi, to je moja procjena. Izgleda kao Bangkok, doslovno se morate probijati kroz turiste, njihove kapice, sladolede i plastične boce s vodom. O cijenama neću, to imate i na Facebooku. Ambijent u kojem smo nastupali bio je nevjerojatan. Ti Lazareti su čudo, prostor je izgledao kao da će pred publiku umjesto nas izaći glavom i bradom stari Petrarca, a ne mi, iscrpljeni od puta, hrane, mora i ostalog. Skupilo se četrdesetak ljudi, zainteresiranih i pažljivih, slušali su mirno i usredotočeno. S nama je trebala nastupati i pjesnikinja Karla Crnčević, ali slomila je ruku i morala je ići u Zagreb. Šteta velika. Ipak, pročitali smo i poneku njezinu pjesmu, nismo htjeli publiku uskratiti za njezine riječi, puka činjenica fizičkog odsustva nije mogla spriječiti duhovno prisustvo. Prisutan je bio i Rade Jarak, pisac koji je toliko mnogo i toliko lijepo pisao o Dubrovniku u svojim romanima da bi nam bilo gotovo neugodno gostovati na njegovom terenu bez njegovog blagoslova. Dobili smo ga, i blagoslov i Radu i ono najvažnije, Dubrovnik, onoliko koliko ga čovjek uopće može dobiti.

Opet izvrstan domaćin, veliki gospodin Ante Vlahinić iz Kazališta Marin Držić, tretirao nas je kao da mu nismo gosti, već kao da smo mu braća, a možda i jesmo, ne u doslovnom smislu, jasna stvar, malo je već postalo zamarajuće vječito povlačiti te linije između metafore i onoga što ona nije, ali ponekad to treba, često treba, ljudi su površni. Nažalost nismo stigli na đitu s njegovom barkom, ali bit će i za to vremena, kompenzirali smo krasnim poslijepodnevom u Zatonu koje je izgledalo tako prisno i grčki, ugodno, lijeno i ljetno, s bevandama, pizzom i personalcima, tako da se nikada ne poželiš maknuti od tamo, a jednom kada uđeš u more razmišljaš o tome bi li smočio glavu iako je vruće, tako prokleto vruće.

Za trio White Hills nisam čuo prije ovog Potta, a nije ni čudno. Nije to baš moja čaša bevande iako podsjeća na nešto što bih bio slušao u srednjoškolsko vrijeme. Osjetim fini utjecaj Monster Magneta i to mi je u istoj mjeri smiješno, dirljivo, zabavno i začudno iako nije loše. Neka ljudi sviraju gitare, nema zla u tome. [Andrija]

5. Flying Saucer Attack - Instrumentals 2015 (Domino)

Muzika je nepresušan eter. Koliko god vjerovali da ste iznimno naslušani, uvijek postoje još stotine tisuće sastava za koje niste vjerovali da ćete ikada čuti. „Instrumentals 2015“ je neočekivana nova kolekcija zvukova benda koji je imao/ima poštovanje fanova ponešto zahtjevnijeg ambijentalnog,  uvjetno rečeno noise-rocka sa simpatijama prema lo-fi-u. Flying Saucer Attack čine nekadašnji bračni par David Pearce i Rachel Brook koji su objavili nekolicinu albuma 90-ih da bi 15 godina nakon izdavanja posljednjeg albuma (sada bivši) muž objavio „Instrumentals“. Ponovno aktiviranje bendova nakon dugogodišnje hibernacije nerijetko za sobom povlači refleksni cinizam spram materijala i vraćanje na ono epsko pitanje - što se na kraju uistinu dogodilo sa Celtic Frostom i zašto oni više ne objavljuju albume? Na epska pitanja ćemo odgovarati nakon ljeta u rubrici „Æpska pötanja i čacoola na pötevima  spötznaje“, a danas ćemo zaključiti kako su „Instrumentals“ pretežno slušljiva kolekcija audio pejzaža koje ne duge staze daju više nego što se s početka može naslutiti. Pearce je oduvijek gradio svoje kulise strpljivo i s puno pažnje, koristeći šapat, arsenal pedala, analognu prašinu šuma i magična svojstva snimanja i produciranja u spavaćoj sobi. Nakon razlaza Rachel je razradila pastoralnu verziju FSA s MovieToneom, a David je ove godine poželio svijetu ponuditi nešto više od kompilacije ranijih radova, što je slučaj s dva prethodna FSA izdanja. Za one upoznate s nešto modernijom distorziranom ambijentalom, „Instrumentals 2015“ zvuči kao bezobličniji Apse. Bez vokala. Naravno.  [Leo]