1. Sufjan Stevens - Carrie and Lowell (Asthmatic Kitty)

Nakon kaotičnog džumbusa koji je bio "The Age of Adz", Sufjan je ponovno zaogrnut vrlo nježnim i blagim folk ruhom akustične gitare, klavira i solo vokala, no takav dojam album ostavlja samo na zvučnoj razini, dok se na "Carrie and Lowell" nalaze neki od najosobnijih i najbolnijih stihova koji se inače susreću u žanru. Priča o psihičkoj bolesti njegove majke i Sufjanov odnos s očuhom dok je bio dijete ispričane su toliko neposredno i bez uvijanja kao da vam stari prijatelj povjerava na čuvanje ono najintimnije od sebe; fragmente uspomena urezane u pamćenje, izblijedjele obiteljske fotografije i objašnjenje zašto je danas takav kakav je.  Od ove berbe pet „tuđih“ albuma definitivno najbolji i definitivno jedan od najboljih Sufjanovih albuma do sada. [Andrea]

2. Champs - Vamala (Play It Again Sam)

Kraj ljeta. Inventura sjećanja. Vani puše tramontana i pomalo je hladnjikavo. Mislite da ste žalosni, ali to je više dio scenografije nego stvarni osjećaj. Ovo su više-manje idealni uvjeti za preslušavanje braće Michaela i Davida Championa koji su na drugom albumu spajanjem toplih vokalnih harmi Simona & Garfunkela s popom osamdesetih dobili zvuk koji bi mogao zaintrigirati sve one kojima Kings of Convenience i/ili čak Vampire Weekend nisu dovoljni. Vamala je navodno neki šašavi vjetar koji stvara probleme ribarima na otoku s kojega dolaze Champsi. U ovom slučaju "Vamala" vas istovremeno grije i hladi, ne dopuštajući vam da se slomite do kraja. I to je super. Ljeto će ubrzo biti gotovo, a zima zna biti grda. [Dražen]

3. Dick Diver - Melbourne Florida (Chapter Music)

Dick Diver su imali težak zadatak s ovim albumom. Prethodni, jako hvaljeni "Calendar Days", od njih je napravio prave zvijezde u Australiji, a grupa je pomalo iznenađujuće dobila i mnoštvo nagrada u rodnoj zemlji, pogotovo kada se zna da u tekstovima imaju pomalo skeptični pogled na domicilnu kulturu. No, sanjivi indie-pop-rock kojeg Dick Diver isporučuju očigledno nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. A to je slučaj i s ovim albumom. "Melbourne, Florida" nije napravio niti najmanji korak unatrag, a za sve one koji su bili skeptični, grupa je već u uvodne dvije pjesme pokazala kako će sve biti u redu. "Waste The Alphabet" je prava mala Žur himna, a "Year in Pictures" divna laganica u kojoj su i puhači imali važnu ulogu. Dick Diver su i ovaj put isporučili pravi mali indie-pop dragulj, a osobno najviše uživam u onim pjesmama u kojima je Alistair odradila svoju vokalnu ulogu. Nije da muška polovica ne zna svoj posao, ali poslušajte "Leftovers" ili "Competition" pa ćete znati o čemu govorim. [Emir]

4. The Sidekicks - Runners in the Nerved World (Epitaph)

Nisam puno slušala ovaj album, možda zato što zvuči kao stotine drugih indie pop albuma stotina sličnih bendova koje smo odavno preslušali, naučili od njih i krenuli dalje. Na pamet mi među prvima padaju Matt Pond, PA, The Shins i, naročito na pjesmi "Deer", Band of Horses, što je svakako veliki kompliment od mene, i čini mi se da "Runners In The Nerved World" nimalo ne zaostaje za svojim uzoritim precima, i to dok su još bili na vrhuncu, pa ako se želite vratite u vremenu u zlatno doba indija, ovo je možda najsvježiji album za vas. [Andrea]

5. The Mountain Goats - Beat the Champ (Merge 2015.)

Postoji razlog zašto The Mountain Goats rijetko nailaze na strastvenije neodobravanje i zašto osim intenzivne ljubavi poklonika koji svojom predanošću prizivaju odlike kulta izazivaju i goleme količine poštovanja staloženije publike. John Darnielle je, jednostavno i izravno rečeno, odličan i vrlo samosvojan autor, literat čijoj bi se demijurškoj vještini i detaljnoj karakterizaciji likova bilo lako diviti i da nisu podložene bogatim dijapazonom svega onoga što indie-pop u sebe može upiti i kvalitetno iskoristiti. Ali je podjednako jasno da takva preciznost u pričanju tuđih priča koja neobavezan pristup bendovom opusu gotovo da čini suvišnim, jer tako teško može uroditi opuštenijim, manje bremenitim dopadanjem, naprosto onemogućuje širenje kulta čak i na poštovatelje. Na stranu promašeno prozivanje zbog elemenata kliničke hladnoće, kao i davno odbačene rokističke vizije autentičnosti, ali konsenzusu sve bliža procjena kako mu je "The Sunset Tree" najbolji album, makar možda i ne bila istinita, uvjerljivo svjedoči kako čak i odaniji fanovi više vole kada Darnielle zagrebe dublje u sebe. Najava o albumu posvećenom kečerima – jednoj od njegove dvije najdokumentiranije opsesije; druga je heavy metal, a John je i autor knjige o albumu "'Master Of Reality" Black Sabbath za ediciju 33 1/3 – djelovala je vrlo obećavajuće u svjetlu mogućnosti da se kroz ono što najviše voli razotkrije nešto više, što "Beat The Champ" ispunjava dovoljno zadovoljavajuće, iako se ipak ne približava vrhuncima karijere kao što su spomenuti "The Sunset Tree" ili "All Hail West Texas". Ali se isto tako od njih ne udaljava ništa više od ostalih albuma koji njegovu karijeru čine postojanom i respekta vrijednom strukturom, najboljim pjesmama koje ovdje redom svira u društvu ritam-sekcije (obavezno je navesti sjajnog bubnjara i legendu Jona Wurstera!) pokazujući kako je teritorij kojim se kao hrabriji pop-rock bend mogu kretati još uvijek itekako širok i inspirativan. Ovo jest tek još jedan album The Mountain Goats, ali sa svakim novim takvim albumom postaje sve više izvjesno o kakvom se zapravo dosegu radi stvarati ih ustaljenim ritmom.
trenutačna pozicija na mojoj godišnjoj ljestvici: top 50 pripadnik zicer, ali će, jebiga, jednom kada se na njega naviknem zbog navedenih razloga ispasti. [Gogo]