1. Courtney Barnett - Sometimes I Sit And Think, And Sometimes I Just Sit (Mom & Pop / Marathon Artists / Milk!, 2015)

Nakon Splita smo se uputili u Vela Luku. Darko i njegova obitelj su nas ugostili upravo savršeno, besprijekorno, preko granice gostoprimstva. Jedemo samo ribu ulovljenu isto jutro, povrće je iz njihovog vrta, rajčice imaju okus po rajčicama. I inače stvarima treba dati precizna imena, precizna poput rajčica.

Nastupat ćemo i u Vela Luci, ali nešto kasnije, zadnji dan srpnja, ovo je samo predah prije puta u Dubrovnik, predah s mnogo inspirativnog druženja, kupanja u savršeno čistim pustim uvalama, neograničenim količinama izvrsnog domaćeg vina i stalnim podsjećanjem na to da su velike vrućine koje baš pošteno iscrpe čovjeka.

Tu je nekako uletjela i gospođica Courtney čiji je prvi album (zapravo dvostruki EP) bio sasvim dobar, zabavan i ispovjedan na solidnu foru, ali me, za razliku od brojnih kolega, prijatelja i meni sličnih glazbenih konosera nije baš previše oduševio, bio mi je tek okej. Ovaj mi je sličan tome, ali čak i mrvicu manje okej. Razumijem oduševljenje, ali ne dijelim ga. Ako već želim slušati suvremene Australce, radije slušam Dick Diver. Ljeto je, treba roniti. [Andrija]

2. Houndstooth - No News From Home (No Quarter, 2015)

Ugodan psihodelični pop zapadnoobalnog izričaja koji umješno kombinira bazični motorique i jedan ukusan, pristupačan soj americane. Houndstooth ne vrijeđa i ne inspirira, ali pitkost i izravnost kojom artikuliraju post-prekidne i općenite ljubavne topose čini ovaj album poželjnim brojem u nasumičnoj rotaciji na svačijem plejeru. [Davor]

3. Father John Misty – I Love You, Honeybear (Bella Union / Sub Pop, 2015)

Za razliku od prošle ploče koja je znala natruhnuti nekakav, doduše bijedan poetski imaginarij, "I Love You Honeybear" je samo jadnjikav pokušaj da se opišu unutarnje poteškoće ove notorno klišejne uvrede svakome u dugačkom nizu onih koji se u jednom razmjerno jeftinom country-gospel izričaju pokušavaju izdati za alternativnog bible-belt homme fatalea. Nota autoironije kojom nam Josh Tillman, bivši član Fleet Foxesa prodaje svoja govna možda je dovoljna da dospije na listu pot listinih naj albuma prve polovice 2015., ali NK Zagreb 041 će prije o p e t osvojiti Prvenstvo nego što Father John Mistly od mene dobije nešto više od kurca u čelo. [Davor]

4. Waxahatchee – Ivy Tripp (Merge / Wichita, 2015)

Slušajući albume američkog benda/projekta Waxahatchee, zapravo projekcije kantautorice Katie Crutchfield, ponekad mi se učini da s njom i njenim putovanjem kroz periode života sazrijevamo i mi, slušatelji. Sve snažnija i izravnija u idejama koje iznosi, ali i zatvorenija i pomalo ozlojeđenija, “Ivy Tripp” vrhunac je njene dosadašnje karijere. Čvrst je to album koji dijelom napušta lo-fi senzibilitet, poetičnost i nesigurnost prethodnih (odličnih) izdanja kako bi se smjestio u prostor čvršćeg rocka i zakučastijih tekstova. Osjeća se, kroz tu promjenu izričaja, da je Crutchfield povrijeđena i uvrijeđena, kao da je prisilno odrasla, a dade se iščitati i da je njen osobni i ogoljeni pristup s prethodnih albuma upotrijebljen protiv nje same. No ona ipak ne ponire u izolaciju, dapače, poigravajući se žanrovskim očekivanjima i svojim predivnim glasom izdiže se još odlučnija u namjeri da izvrne taj sveprisutni cinizam i apatiju kojom je okružena. Sreća je tamo negdje, samo je moramo pronaći. [Antonio]

5. The Mountain Goats – Beat the Champ (Merge, 2015)

Čemu potto? Čemu ideja da pišemo crtice (ne recenzije kao što su ih shvatili pojedini pot listaši) o 'tuđim' albumima? Je li nam baš bilo potrebno pokazivati kako nam se neki albumi ne sviđaju, kako nam se uopće ne slušaju, a kamoli da nam se piše o njima? Bi li ja sada trebao nešto pametno napisati o 15. albumu Johna Darniellea i njegovih The Mountain Goats kada je to muzika koju baš i ne slušam pretjerano? Trebam li se sada truditi pojasniti nasumičnom čitatelju kako sam se potrudio poslušati „Beat The Champ“ i kako mi je to skroz dobar album, ali ipak nije moj cup of tea? Bi li ispao pametniji da sam sada izbacio nekoliko referenci o tematici albuma? Da možda napišem koja mi je pjesma i zbog čega najdraža? Ili da posegnem za sintagmom da mi je The Mountain Goats jedan od najdražih bendova koje ne slušam? Pa da onda kažem kako je to zbog toga što cijenim njihovu/njegovu ujednačenost i činjenicu da očigledno može napisati dobar album o bilo čemu što mu padne na pamet? Smatram li stvarno da je ova crtica s bezbroj upitnika fora? Ili bi bila fora završiti je s točkom ili uskličnikom? [Emir]