1. Rebel Star - Reka (POP Depression)

Milan Glavaški i ovim albumom utjelovljuje sve najbolje pop-americana značajke koje smo navikli slušati samo kod najboljih predstavnika žanra. Produkcijski bogatiji i ušminkaniji od svojih prethodnika, album "Reka" daruje svojim pjesmama sjaj kakav još nismo imali prilike čuti na njihovim albumima, a poetika i ljepota Milanovih tekstova te lakoća kojom slaže riječi (kao što i sam pjeva u pjesmi "Stari ključ" -  Sva ova platna ljubavi slikao sam slep) "Reku" čini savršenom pločom propupalu pričama koje još uvijek ne gube snagu i tjeraju da sanjamo o Americi, o dugim ljetnim noćnim vožnjama  kroz pustinje, uz oceane, o svim onim odnosima i temama svih naših glazbenih junaka. [Vlado]

2. Sufjan Stevens - Carrie & Lowell (Asthmatic Kitty)

Do kraja 2015. ostalo je nešto više od pet mjeseci, ali teško je povjerovati da će se pojaviti neki album koji bi svojom pažljivo skrivenom, a opet tako očitom boli i izražajnošću mogao nadmašiti ovo malo remek-djelo američkog kantautora Sufjana Stevensa. “Carrie & Lowell” djeluje kao njegov povratak korijenima budući da dolazi nakon dva odlična, često osporavana albuma na kojima je svoj folk nadahnuo elementima elektronike, pritom značajno proširivši svoj izričaj do nekih novih, povremeno grandioznih ali intrigantnih hibrida. No ovdje tih ornamenata i ekspanzije više nema jer nema ni čovjeka koji je snimao “Illinois” i “The Age of Adz”. “Povratak na staro” zato nije povod i hir, već posljedica duboke traume. “Carrie & Lowell” ostavlja dojam instrumentalne ogoljenosti u kontrastu s golemim emocionalnim intenzitetom, kao da je povratak toj svojevrsnoj jednostavnosti bio jedini način da Stevens, kroz šaptom ispjevane stihove i mekane note, prenese sve što je majčina smrt u njegovu unutarnjem svijetu pokrenula i poremetila. Više nikad ništa neće biti isto. Krajnje osoban i intiman, a zapravo tako univerzalan - “Carrie & Lowell” najljepši je ovogodišnji album o životu, smrti i svemu između. We’re all gonna die. [Antonio]

3. Bell Witch - Four Phantoms (Profound Lore)

Svjestan da sudjelovanje u kolaboracijskom projektu koji smo patentirali na ovaj način – a moram priznati da ni najmanje ne razumijem zašto smo radosno odlučili pisati o albumima koji se sviđaju drugima kada sve manje uopće pišemo o albumima koji se sviđaju nama samima?! – mora potaknuti suočavanje s muzikom kojoj inače ne bih ni prismrdio, sav svoj avanturistički nerv ovom sam prigodom kanalizirao u nadanje da me dopadne pisanje o na sve strane hvaljenom 'The Ark Work' benda Liturgy. Toliko sam o tome razmišljao da sam dojmove i stavove čak i organizirao u nekoliko razvedenih kartica teksta čije će objavljivanje, očito je, pričekati neki drugi trenutak, ali koje su ponajprije ostajale zbunjene recenzijama u kojima je većinski naglasak bio na tome koliko je rečeni album inovativan, a ne na tome koliko je dobar. Što se posebno paradoksalnim doima u kontekstu pripadanja tih inovacija zapravo već postojećim principima i pristupima, samo u drugim žanrovima, dok se žanru o kojem je ovdje riječ šira publika ionako neće ni pomisliti približiti. Nije to indie, nije to Deafheaven. Međutim, umjesto ekstremnog metal albuma o kojem mogu argumentirano pisati a da ga detaljnije i ne slušam (cinična opaska – baš kao i njegovi ostali recenzenti!), dopao me ekstremni metal album koji sam ipak morao preslušati da bih o njemu mogao sročiti nešto iole ozbiljnije i dostojnije. Prvo mi je slušanje 'Four Phantoms' bila muka, drugo jedva i nekako, treće odgovornost. S time da je iz fakultativne repeticije vidljivo kako sam nešto estetskog dobitka u albumu i obavezi preslušavanja ipak pronašao, pa onda ne čudi previše da sam ga jutros čak i pustio kao pozadinu pisanju! Ključnu razliku između 'The Ark Work' i 'Four Phantoms', onu da mi se drugi album solidno sviđa, kao svoj rezultat imaju logične razlike stilskih izražajnosti u srži brutalno (he he) različitih podžanrova metala kojima njihovi tvorci pripadaju – metal nikako nije rock, normalno, ali nije ni ništa uži od rocka. Osobi poput mene, kojoj je jedina veza s death metalom najbolji i još uvijek neimenovani bend iz Dentona u Teksasu, može se oprostiti podcjenjivačka procjena da je sve to isto, ali samo dok ih jednom zaista i ne čujem. A u četiri stavka ove doom-epopeje, dvije 20-minutne gromade i dva sićušna 10-minutna pop komada, zaista čujem mnogo toga čime mi zvučnu potporu meditaciji inače osiguravaju neki načelno prihvatljiviji bendovi kao što su Earth, Dead Can Dance ili Swans, odnosno neizostavni Neilov soundtrack filma 'Dead Man', uz finu mjeru donekle očekivanih elemenata post-rocka, ali i iznenađujuće smirujućih tragova slow-corea. Naravno, dok se tim tragovima vratimo do Codeine ili Spain sto puta će nas presresti napadi onoga što mi se na albumu dubinski ne sviđa, i zbog čega si prema Bell Witch razvijene simpatije osjećam potrebu racionalizirati i opravdati, a što ga najčvršće i ukotvljava u pripadajuću ukletu nišu metala. A to su vokali. Koji vrište, podriguju, growlaju, bruje, glume u hororima, zrcale zlo, te, jednostavno rečeno, izvršavaju svoje zadatke unutar opisa i propisa posla. Što ne bi bila posebna šteta da se u pozamašnim instrumentalnim segmentima te relativno čistom vokalu gosta Erika Moggridgea u, pazi sad ovaj naslov!, 'Suffocation, A Drowning; II – Somniloquy (The Distance Of Forever)' ne vidi koliko u svemu postoji dobrodošle alternative i pristupačnijeg pristaništa za goste. trenutačna pozicija na mojoj godišnjoj ljestvici: potencijalni top 100 kandidat, za dokazivanje širine ukusa. [Gogo]

4. Verdena - Endkadenz Vol. 1 (Black Out/Universal)

Verdena je tročlani bend iz Bergama u Italiji koji postoji i marljivo radi još od sredine 90-ih i ovo im je šesti studijski album. Koliko saznajem, pjesme su im, osim pokoje obrade, uvijek na talijanskom, a svoje albume snimaju u potpuno analognom studiju koji su sami napravili, što je prava rijetkost. Na 'Enkadenz Vol. 1' pjesme variraju od klasičnog rocka ili grungea, da se načuti i ponešto utjecaja Smashing Pumpkinsa, a zanimljivo zvuči i nadogradnja gitarističkih distorzija i obrađenih vokala u pjesmama s inače vrlo klasičnom mediteranskom strukturom i melodijom. Rezultat je svakako neobičan i pitak, a Verdena su odlična ljetna preporuka, naročito za one koji znaju bar ponešto talijanskog. [Andrea]

5. Father John Misty - I Love You, Honeybear (Bella Union/Sub Pop)

Josh Tillman se svojim drugim albumom još jednom dokazuje koliko ispravnu odluku je donio napustivši Fleet Foxes u pravom trenutku. Svojim aranžmanima, glazbom i svježinom zaboravite istaknutu konceptualnost samog albuma u kojem se FJM pokušava iskreno ogoliti i suočiti sa svojom očito zajebanom naravi koju je s vremenom morao ukrotiti uplovivši u bračne vode, ali je se pritom ne srami niti apologetski odnosi prema njoj. Odličan album. [Vlado]